Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/07 (M. A.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1473/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1473/07, rješavajući apelaciju Mesuda Akmadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesuda Akmadžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž- 07-000035 od 6. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-K-06-000116 od 12. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mesud Akmadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Osman Hadžić advokat iz Bihaća, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-07-000035 od 6. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-K-06-000116 od 12. juna 2006. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti odlazak na izdržavanje zatvorske kazne do okonačnja postupka o apelaciji. Ustavni sud je odlukom broj AP 1473/07 od 26. juna 2007. godine odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

2. Presudom Općinskog suda broj 017-0-K-06-000116 od 6. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-KŽ-07-000035 od 6. aprila 2007. godine, apelant je oglašen krivim za saobraćajnu nesreću u kojoj su život izgubila dva lica. Na taj način apelant je počinio «teško djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja» iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH, te je primjenom odredaba čl. 43. i 49. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Tokom glavnog pretresa, uz prisustvo apelanta i njegovog branioca, sud je izveo brojne dokaze kao što je saslušanje većeg broja svjedoka, zatim vještačenje od strane nekoliko vještaka saobraćajne i mašinske struke, kao i uvid u dokumentaciju sa lica mjesta. Na temelju tako izvedenih dokaza, sudsko vijeće je utvrdilo da je neposredni uzrok predmetne saobraćajne nesreće izlazak vozila apelanta sa parkinga na kolovoz i njegovo uključivanje u saobraćaj, na koji način je apelant stvorio prepreku koju vozač motocikla, koji se kretao kolovozom, nije mogao izbjeći, te je došlo do sudara sa tragičnim posljedicama gubitka života vozača i suvozača motocikla.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo jer sudovi nisu na pouzdan način utvrdili čijim radnjama i postupcima je došlo do predmetne saobraćajne nesreće. Apelant je mišljenja da do nesreće nije došlo njegovim uključivanjem u saobraćaj sa parkinga na kolovoz, već da je do nesreće došlo krivicom vozača motocikla koji se kretao neprilagođenom brzinom i bio je u alkoholisanom stanju.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

7. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

8. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/07 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio