Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1498/07 (R. H.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1498/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1498/07, rješavajući apelaciju R. H. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-06-000463 od 15. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000463 od 15. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1245/03 od 10. juna 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev od 7. oktobra 2003. godine, kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica mirnim i nesmetanim posjedom stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Zenici u ul. Dr. Mehmeda Spahe broj 6/B (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je predmetni tužbeni zahtjev odbijen na osnovu odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima, uz naglasak suda da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem, u smislu citirane zakonske odredbe, smatra useljenje koje je izvršeno na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana. U konkretnom slučaju bilo je nesporno da apelantica nikad nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana, a da je stan koristila isključivo na osnovu rješenja davaoca stana na korištenje, te da je predmetni stana napustila tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini.
3. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Gž-
1108/05 od 7. decembra 2005. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu, te potvrdio presudu Općinskog suda. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud podržao stavove Općinskog suda u pogledu primjene odredaba člana 11. Zakona o stambenim odnosima, tj. zahtjeva da se zakonitim useljenjem treba smatrati useljenje na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da su neosnovani žalbeni prigovori da ugovor o korištenju predmetnog stana nije bilo moguće zaključiti sa davaocem stana na korištenje, jer odredbe člana 28. Zakona o stambenim odnosima reguliraju situaciju kada jedna od strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000463 od 15. marta 2007. godine odbio apelanticinu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani navodi revidentice da je stanarsko pravo na predmetnom stanu stečeno faktičkim dugogodišnjim izvršavanjem ugovornih obaveza, te su u tom smislu podržani stavovi koje su ranije iskazali nižestepeni sudovi u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva. Iz obrazloženja proizlazi da je Vrhovni sud napomenuo kako je apelantica propustila priliku da predmetni stan vrati u posjed. Prije ovog postupka apelantica je vodila postupak povodom zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, u kojem su prvostepeni i drugostepeni organi uprave odbili njezin zahtjev, ali taj postupak nije okončala s obzirom na to da nije pokrenula upravni spor, tako da su predmetna rješenja postala pravosnažna.
5. Apelantica se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i člana
8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Povrede navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te netačno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelantica smatra da je dugogodišnjim savjesnim korištenjem predmetnog stana stekla osnov za utvrđenje statusa nosioca stanarskog prava. U vezi sa povredom prava na dom, apelantica se poziva na Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) broj CH/02/8265 od 13. septembra 2006. godine, tvrdeći da je u skoro identičnoj situaciji, kao što je njezina, utvrđena povreda prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primijenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, uzimajući u obzir sve provedene dokaze uz primjenu važećih odredbi materijalnog prava, a apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili da je primjena prava bila proizvoljna.
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Što se tiče navoda o kršenju prava na dom i imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u vezi sa kršenjem ovih prava odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 8), pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
12. U vezi sa apelanticinim pozivanjem na Odluku Komisije broj CH/02/8265 od 13. septembra 2006. godine, Ustavni sud naglašava da se radi o dvije potpuno različite činjenične i pravne situacije. Naime, u citiranom predmetu Komisije aplikant je vodio postupak povrata u posjed stana, ali su organi uprave, usprkos stavu Vrhovnog suda, više puta odbili njegov zahtjev uz obrazloženje da nema zaključen ugovor o korištenju stana. U takvoj situaciji Komisija je usvojila stav, oslanjajući se na praksu Ustavnog suda, da je uskraćivanje prava na povrat u posjed stana samo zato što nije zaključen ugovor o korištenju stana protivno članu 8. Evropske konvencije. Međutim, apelantica je u konkretnom slučaju vodila postupak radi utvrđivanja statusa nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, dakle, nije se radilo o postupku povrata u posjed predmetnog stana, pa se slijedom toga ne može ni primijeniti spomenuta odluka Komisije.
13. S obzirom na obrazloženje u pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, dom i imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno ulaziti u ispitivanje navoda o povredama prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava izbjeglica i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. tačka 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović