Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1531/07 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1531/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1531/07, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (Amandman I na Ustav Bosne i Hercegovine objavljen u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/09 od 31. marta 2009. godine), člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 004690 07 Rev od 13. maja 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-
000334 od 10. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P.004690 06 od 26. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 28. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000334 od 10. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P.004690 06 od 26. januara 2007. godine. Tokom postupka, Ustavni sud je službenim putem došao do saznanja da je u istom predmetu apelant izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, o kojoj je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) odlučio presudom broj 58 0 P 004690 07 Rev od 13. maja 2008. godine, a koju je kao konačnu odluku u konkretnom slučaju Ustavni sud odlučio ispitati prilikom odlučivanja o predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj P.004690 06 od 26. januara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000334 od 10. maja 2007. godine, apelantu je naloženo da Zoranu Mariću (u daljem tekstu: tužitelj) isplati ukupno 5.579,12 KM što uključuje: naknadu za rad u vrijeme praznika, naknadu za rad noću, naknadu za prekovremeni rad, naknadu za regres, naknadu zbog manje isplaćene naknade toplog obroka i naknadu na ime prevoza. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi, da je tokom postupka pred tim sudom utvrđeno da je tužitelj uposlen kao vatrogasac u Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi Mostar (u daljem tekstu: PVP Mostar), kao i da je u periodu koji je obuhvaćen tužbom, od apelanta, primao plaću koja je uvijek bila u fiksnom iznosu, bez obzira na rad u dane praznika, prekovremeni rad, posebne uvjete rada i sl. te da mu nisu isplaćivane ostale naknade – regresni dodatak i topli obrok u vrijeme rada na godišnje praznike, rada nedeljom itd. Prema obrazloženju, Općinski sud je odbio apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije naglašavajući da je tužitelj svo vrijeme primao plaću iz apelantovog budžeta. Odbijen je i apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nije protekao trogodišnji rok zastare propisan članom 106. Zakona o radu. Općinski sud je naglasio, da je tokom postupka nesporno utvrđeno da posebnim pravilnikom nije bio regulisan položaj uposlenih u PVP, odnosno njihova prava iz radnog odnosa, unutrašnja organizacija i sistematizacija radnih mjesta, uvjeti za obavljanje poslova, visina plaće i dodataka uz plaću, naknade za prekovremeni i noćni rad, naknade za rad u dane praznika i sl. Stoga je taj sud zaključio da se, za sva pitanja koja su trebala biti regulisana posebnim pravilnikom, primjenjuju drugi propisi kojima je regulisana ova problematika i to: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK kantonu, Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, Zakon o radu Federacije BiH, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Na temelju relevantnih odredaba navedenih zakona Općinski sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je pojedinačne iznose utvrđivao putem vještačenja koje je izvršeno od strane sudskog vještaka finansijske struke.
3. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je taj sud u svemu podržao zaključke Općinskog suda, tako da drugostepena presuda, kojom je odbijena apelantova žalba, predstavlja, u stvari, ponavljanje stavova iz presude prvostepenog suda.
4. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 004690 07 Rev od 13. maja 2008. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova revizija, proizilazi da je taj sud podržao razloge koje su dali Kantonalni i Općinski sud kada su usvojili tužiteljevu tužbu, te se pozvao na konkretne odredbe Kolektivnog ugovora na temelju kojih je zaključio da je predmetni tužbeni zahtjev bio osnovan. Naglašeno je da čak i kad bi bio na snazi poseban pravilnik za PVP on ne bi mogao utvrđivati manja prava od onih koja su utvrđena zakonima odnosno Kolektivnim ugovorom (naknada za ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, naknada za prekovremeni rad, naknada za rad nedjeljom i državnim praznikom, naknada za prevoz i sl.).
5. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava i s tim u vezi netačno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant smatra da se propisi na koje su se pozvali redovni sudovi ne mogu primjeniti na tužiteljev slučaj, odnosno da ti propisi ne daju osnov da se tužitelju dosude naknade kako je to navedeno u dispozitivu presude. Naglašava se da se redovni sudovi ne mogu pozivati na jedan pa na drugi ugovor (Opći i Kolektivni ugovor za područje Federacije BiH) kada odlučuju o pravima tužitelja, tj. da uporište za jednu vrstu naknade ne mogu tražiti u jednom ugovoru a uporište za drugu vrstu naknade u drugom ugovoru.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine«, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelanta o povredi ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupno na: www.ccbh.ba).
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primijenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili zašto su apelanta obavezali da tužitelju isplati naknade na koje ima pravo temeljem radnog odnosa, uzimajći u obzir sve provedene dokaze, a apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Što se tiče presude Vrhovnog suda, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve navode u vezi te presude, a kako je tom presudom u cijelosti potvrđena odluka Kantonalnog suda Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno prima facie neosnovana i u pogledu presude Vrhovnog suda.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem ovih prava odnose samo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, apealcija je i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović