Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/07 (F. A.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1579/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1579/07, rješavajući apelaciju Fadila Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Alića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-000 426 od 4. aprila 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-I-000-131 od 15. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Alić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, a kojeg zastupa Ahmet Tatarević, advokat iz Prijedora, podnijeo je, 4. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000 426 od 4. aprila 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-I-000-131 od 15. februara 2007. godine.

2. Apelant je 12. februara 2007. godine Općinskom sudu predao prijedlog za izvršenje na osnovu pismene Obavijesti o likvidaciji štete broj 05-P-39/90 od 21. aprila 1992. godine (u daljem tekstu: Obavijest o likvidaciji štete), izdate od strane «Sarajevo osiguranja» DD Sarajevo, Filijala Prijedor (u daljem tekstu: izvršenik). Iz Obavijesti o likvidaciji štete proizilazi da se izvršenik obavezao, pored ostalog, da će apelantu plaćati rentu u naznačenom mjesečnom iznosu od 1. maja 1992. godine pa na dalje, na štednu knjižicu pod navedenim brojem, a dok za to postoje zakonski uslovi ili do drugačije odluke suda.

3. Općinski sud je rješenjem broj 022-0-I-000-131 od 15. februara 2007. godine apelantov prijedolg za izvršenje odbacio kao nedopušten. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je članom 22. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o izvršnom postupku FBiH) propisano da sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Nadalje članom 23. i članom 29. citiranog zakona jasno je navedeno koje isprave spadaju u izvršne isprave, odnosno koje isprave se ubrajaju u vjerodostojne isprave. Na temelju citiranih odredbi, sud je zaključio da Obavijest o likvidaciji štete ne spada ni u izvršne, ni u vjerodostojne isprave, pa je, shodno članu 39. stav 6. Zakona o izvršnom postupku FBiH, odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Apelant je rješenje Općinskog suda osporio izjavljivanjem žalbe Kantonalnom sudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je istaknuto da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da pismena Obavijest izvršenika ne predstavlja ni izvršnu, ni vjerodostojnu ispravu. Ovakav zaključak apelant je utemeljio na činjenici da je njegovo pravo na rentu utemeljeno na pravomoćnoj presudi, da je između njega i izvršenika uspostavljen obligaciono-pravni odnos samo u pogledu visine rente, a na čije plaćanje se izvršenik obavezao navedenom Obavijesti. Na temelju navedenog, apelant je zaključio da je sud Obavijest o likvidaciji štete trebao tretirati kao poravnanje u upravnom postupku, jer glasi na ispunjenje novčane obaveze, a u skladu sa članom 23. stav 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku FBiH, te da je sud propustio da primjeni odredbe materijalnog prava, tj. članove 26., 28. i druge Zakona o obligacionim odnosima.

5. Kantonalni sud je rješenjem broj 001-0-Gž-07-000 426 od 4. aprila 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja sud je istakao da je prvostepeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, sud se u cijelini saglasio sa ocjenom i zaključcima prvostepenog suda u pogledu primjene relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku FBiH, te u pogledu razloga za neprihvatanje Obavijesti o likvidaciji štete ni kao izvršne, ni kao vjerodostojne isprave, a na temelju kojih se može odrediti izvršenje u skladu sa citiranim zakonom. Sud je zaključio da ostali razlozi istaknuti u žalbi nemaju značaja za odluku u postupanju suda po prijedlogu za izvršenje.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je i prvostepeni i drugostepeni sud propustio da prihvati Obavijest o likvidaciji štete kao izvršni dokument u smislu odredbi člana 23. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku, a u vezi sa članom 31. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, citiranom odredbom Zakona o obligacionim odnosima regulisano je da se ugovor smatra zaključenim kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju Obavijesti o likvidaciji štete ima smatrati ponudom izdatom od izvršenika, a njegovo prihvatnje iste, prihvatom ponude. U vezi s tim, apelant zaključuje da se izvršenik ovim obavezao da mu ubuduće plaća rentu u mjesečnim iznosima utvrđenim u Obavijesti o likvidaciji štete, a što je on i prihvatio. Najzad, apelant smatra da su sudovi narprijed navedeno u potpunosti zanemarili kada su zaključili da Obavijest o likvidaciji štete ne može biti ni izvršna, ni vjerodostojna isprava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su u osporenim rješenjima data jasna i precizna obrazloženje zašto se Obavijest o likvidaciji štete ne može smatrati izvršnom odnosno vjerodostojnom ispravom u smislu Zakona o izvršnom postupku FBiH. Nadalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja ne ukazuju na to da su sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo ili da su učinili propust koji bi ukazivao na proizvoljnost u utvrđivanju relevantnih činjenica, a koje bi za posledicu mogle imati povredu ili zanemarivanje ustavom garantovanih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» pa su navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1579/07 (F. A.) | Sudska praksa | Aktio