Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1826/07 (M. M.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Nadležnost suda
- Nadležan sud
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1826/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1826/07, rješavajući apelaciju Momira Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Markovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kž-07-
000 010 od 19. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici broj K.98/05 od 29. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Marković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenice, a kojeg zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnijeo je, 19. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-07-000 010 od 19. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K.98/05 od 29. juna 2006. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 012-0-Kž-07-000 010 od 19. marta 2007. godine apelanta oglasio krivim za krivično djela ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, a u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona SFRJ, te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je 15. avgusta 1989. godine oko 21 čas, odnosno između 21 i 22 časa, na putu u šumi u mjestu Podravnja došlo do ispaljivanja više metaka iz pištolja kalibra 7,65 mm u teretno vozilo kojim je upravljao oštećeni, a koji je tom prilikom zadobio povrede u desnu stranu tijela. Ove činjenice u toku postupka nije osporavoa ni apelant, a sud ih je utvrdio kao nesporne na temelju zapisnika o uviđaju na licu mjesta, skice mjesta događaja, fotodokumentacije, te izjave svjedoka i oštećenog. Nadalje, iz izjave oštećenog proizilazi da je kritičnog događaja dok je upravljao vozilom ispred njega na put izašao apelant na udaljenosti od 5-8 metara, te počeo da puca u pravcu vozila kojim je upravljao, krećući se prema njemu. Oštećeni je istakao da je apelant puco oko 6 puta, da su ga pogodila dva metka, te da je apelanta prepoznao jer je već bilo veče, pa je vozio pod dugim svijetlima. Najzad, oštećeni je izjavio da je apelant želio da se osveti i da je, u stvari, htio da ubije njegovog brata, jer je teretno vozilo kojim je upravljao kritičnog događaja pripada njegovom bratu, te da je apelant kritičnog događaja bio obučen u zeleno šumarsko odjelo. Suvozač oštećenog je u svemu potvrdio navode iz iskaza oštećenog. Također, on je izjavio da je, nakon prvog ispaljenog metka pokušao da se sakrije pa nije mogao vidjeti lice osobe koja je pucala u oštećenog. Međutim, izjavio je da je oštećeni, nakon prvog pucnja, povikao: «Pobi nas Momir». Tvrdnje oštećenog potvrdio je i svjedok koji je prvi kontaktirao sa oštećenim, odnosno koji ga je našao ranjenog pored puta i kome je oštećeni također rekao da je u njega pucao apelant. Ovu tvrdnju apelant je ponovio i svojoj sestri prilikom posjete u bolnici, a koja je također saslušana u svojstvu svjedoka. Nadalje, sud je kao nesporno utvrdio da je apelant posjedovao poštilj kalibra 7,65 mm, a koji je ranije potezao na brata oštećenog, pa je zbog toga pokrenut postupak oduzimanja, a što proizilazi iz rješenja SUP Srebrenica od 27. oktobra 1987. godine. Nakon pokrenutog postupka, apelant je prijavio da je pištolj izgubio, a što proizilazi iz prijave podnesene 31. marta 1988. godine. Sud je na temelju izjave samog apelanta zaključio i da je imao motiv za izvršenje djela za koje se tereti. Naime, apelant je i sam izjavio u svojoj odbrani da je između njega i brata oštećenog bilo razmirica, fizičkih obračuna, potezanja pištolja, a koji je vlasnik kamiona kojim je oštećeni upravljao kritičnog događaja. S obzirom da je bio mrak, apelant nije mogao vidjeti ko upravlja kamionom, dok je logično da je oštećeni pod svijetlima mogao vidjeti ko izlazi na put pred kamion. Sud je zaključio da je zabluda o ličnosti pri ovako preduzetim radnjama irelevantna za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da se kritičnog događaja vremenski nije mogo naći na mjestu pucnjave, te da nije ni išao do ovog mjesta. Naime, sud je ocijenio da su iskazi svjedoka koji su govorili o vremenu i kretanju apelatna kritičnog dana neodređeni jer se niti jedan od njih nije moga tačno izjasniti o vremenu, izgovarajući se da nisu gledali na sat. Ovo nije pošlo za rukom ni svjedoku koji je matematički pokušao da iznosi podatke o vremenu, ali se je i sam ogradio da časovnik koji je koristio te večeri ne bi mogao ocijeniti kao pouzdan. Iz izjave svjedoka kojeg je optuženi odvezao do kuće, proizilazi da je on do kuće stigao oko 21 čas, te da je po njegovj procjeni u isto vrijeme i apelnt mogao doći do svoje kuće. U vezi sa izjavom ovog svjedoka sud je cijenio i činjenicu da se mjesto događaja nalazi u blizini apelantove kuće, uz mogućnost da se vidi i čuje kretanje vozila, pa je zaključio da je apelant imao dovoljno vremena da se presvuče i izađe na lice mjesta radi presretanja kamiona. Također, neosnovanim su ocijenjeni i navodi odbrane da na četiri šumarske bluze izuzete od apelanta nisu nađeni tragovi barutnih čestica. Ovakav zaključak sud je utemeljio na činjenici da su ovlaštena službena lica naknadno izašla na mjesto događaja 19. septembra 1990. godine, te u službenoj zabilješki konstatovali da nije uzeta parafinska rukavica od apelanta. Nadalje, sam apelant je izjavio da je nakon penzionisanja zadržao jedno šumarsko odjelo, pa je sud zaključio da pored izuzete četiri bluze nije isključena mogućnost da je apelant imao i petu, koju je koristio kritičnog događaja i koju je mogao uništiti, s obzirom da je za to imao dovoljno vremena. Najzad, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, uz koji je priložena i relevantna medicinska dokumentacija, te na koji nije bilo primjedbi, sud je ocijenio kao nesporno da je oštećeni kritičnog događaja zadobio opisane povrede, a koje po mišljenju vještaka predstavljaju tešeke i po život opasne tjelesne povrede.
3. Okružni sud je presudom broj 012-0-Kž-07-000 010 od 19. marta 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude istaknuto je da su u osporenoj presudi iznijeti dovoljno jasni i određeni razlozi o odlučnim činjenicama koje se odnose na objektivnu radnju izvršenja krivičnog djela, identita izvršioca i njegovog psihičkog odnosa prema djelu, pa su navodi žalbe da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba krivičnog postupka i člana 364. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku ocijenjeni kao paušalni i neodređeni. Nadalje, Okružni sud je ocijenio razložnim da Osnovni sud u pretežnom dijelu zasniva presudu na iskazima oštećenog i njegovog suvozača, a kao jedinih očevidaca kritičnog događaja. U prilog ovom stajalištu ide i činjenica da je oštećeni ostao dosljedan u svojim iskazima datim u istrazi 4. decembra 1989. godine i na glavnom pretresu 30. avgusta 1990. godine. Nadalje, Okružni sud je ocijenio i da su iskazi ova dva svjedoka našli potporu u ostalim provedenim dokazima, odnosno u iskazima svjedoka koji su iznosili svoja posredna saznanja o kritičnom događaju, tj. identitetu izvršioca krivičnog djela. Nadalje, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilno rješila ključno pitanje, a to je pitanje dovoljnosti kvaliteta i vrijedonosnog značaja iskaza oštećenog, koji, u nedostatku materijalnih tragova i materijalnih dokaza o identitetu izvršioca, jeste ključni dokaz. Naime, oštećeni je u svojim iskazima ostao dosljedan, dao je detaljan i jasan opis događaja a koji može biti dat samo od lica koje ima neposredna saznanja o onom o čemu se saslušava, dobro je poznavao apelanta, te je imao objektivnu mogućnost da uoči njegov lik pod upaljenim svjetlima, te je dao detaljan opis apelanta, njegove odjeće, načina kretanja i ispaljivanja metaka kritične prilike. Najzad, vjerodostojnost njegovog iskaza nije dovedena u pitanje ni iz ostalih provedenih dokaza. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud kritički analizirao navode odbrane da se apelant u kritičnom trenutku nije mogao nalaziti na mjestu izvršenja krivičnog djela, te dao valjane dokaze zašto ne prihvata takvu odbranu, a sa kojim se u potpunosti saglasio i ovaj sud. Najzad, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i cijenio sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje su od značaja za odmejravanje kazne, te u vezi s tim pravilno primjenio relevantne zakonske odredbe.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da se osporene presude zasnivaju na činjenicama i dokazima koji su proizvoljni i neprihvatljivi. U vezi s tim ističe da nije pronađen niti jedan materijalni dokaz koji bi upućivao na apelanta kao izvršioca krivičnog djela. Nadalje, apelant ističe da je u izreci presude Osnovnog suda kao vrijeme počinjenja krivičnog djela označen 21.00 čas, a u obrazloženju se navodi «tačnije između 21.00 i 22.00 časa», te smatra da ovakav zaključak nije utemeljen na provedenim dokazima. Naime, apelant navodi da je oštećeni prebačen prvo u ambulantu u Gunjacima, pa zatim u bolnicu u Vlasenicu gdje je primljen u 22.40 časova, a što je teško u tom vremenu obaviti, čak i da se povrijeđivanje desilo u 21.00 čas. Nadalje, apelant ističe da je Osnovni sud utvrdio da se mjesto događaja nalazi u blizini kuće apelanta, a još bliže kući oštećenog, a na osnovu iskaza oštećenog, bez da je sproveo rekonstrukciju događaja, bez čega se nije moglo pravilno utvrditi činjenično stanje. Na ovu činjenicu je ukazivano i u žalbi ali se na to Okružni sud oglušio. Najzad, apelant smatra da je u ovom predmetu sudio stvarno nenadležni sud, odnosno da je u prvom stepenu trebao suditi Okružni, a ne Osnovni sud.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocijenu provedenih dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za utvrđivanje krivične odgovornosti apelanta. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 7. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, te primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Najzad, u pogledu apelanove tvrdnje da je kao prvostepeni sud trebao postupati Okružni sud, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju optužnica protiv apelanta stupila na snagu prije donošenja Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03), pa se, u skladu sa članom 442. stav 3. ovog zakona, postupak protiv apelanta imao okončati u skladu sa propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je i po ranije važećem Zakonu o redovnim sudovima bilo regulisano da za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od 15 godina u prvom stepenu sudi osnovni sud. Najzad, apelant je optužen za krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 36. Krivičnog zakona SR BiH, za koje je propisana kazna zatvora od 5 godina, odnosno u konkretnom slučaju apelant nije bio optužen za pokušaj nekog od kvalifikovanih oblika ovog dijela za koje se mogla izreći kazna zatvora od 10 godina ili smrtna kazna. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju postupao stvarno nenadležni sud.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović