Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2035/07 (A. K. i R. K.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2035/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2035/07, rješavajući apelaciju Admira Kalendera i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Admira Kalendera i Ramiza Krluča podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000100 od 18. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-K-06-000036 od 29. novembra 2006. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Kalender (u daljnjem tekstu: prvoapelant), iz Sarajeva, a kojeg zastupa Almir Selimović, advokat iz Sarajeva, podnijeo je, 9. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), registrovanu pod brojem AP-2035/07, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000100 od 18. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-K-06-000036 od 29. novembra 2006. godine.

2. Ramiz Krluč (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Midhat Kočo, advokat iz Sarajeva, podnijeo je, 17. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu, registrovanu pod brojem AP-2102/07, protiv presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000100 od 18. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda broj 009-0-K-06-000036 od 29. novembra 2006. godine. Od drugoapelanta je zatraženo 21. avgusta 2007. godine da dopuni apelaciju, a što je on i učinio 31. avgusta 2007. godine.

3. Imajući u vidu da se predmetne apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2035/07.

4. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-K-06-000036 od 29. novembra 2006. godine apelante oglasio krivim da su učinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hergcegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon FBiH), kao i krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, pa im je za navedena djela izrekao jedinstvene kazne zatvora, i to prvoapelantu u trajanju od 6 godina i 10 mjeseci, a drugoapelantu u trajanju od 3 godine i 10 mjeseci. Apelanti su oglašeni krivim jer su 13. februara 2006. godine, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe, upotrebom sile od oštećenog oduzeli mobilni telefon, zlatnu burmu, novac u iznosu od 100 eura, zlatni lanac, te ga tukli i šamarali, tražeći da im naredni dan preda iznos od 1000 eura, nakon čega će mu vratiti oduzete predmete. Kantonalni sud je na glavnom pretresu, po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), proveo dokaze saslušanja oštećenog kao svjedoka, svedoka Č.D., te vještaka finansijske struke, proveo dokaz čitanjem tri zapisnika o prepoznavanju osoba, sačinjenih od Policijske uprave Sarajevo, 12. aprila 2006. godine i 24. marta 2006. godine (dva zapisnika), te po prijedlogu prvoapelanta saslušao svjedoka H.A. Pri ocijeni iskaza oštećenog kao svjedoka na glavnom pretresu, a koji se u bitnom razlikovao od izjave oštećenog date pred Kantonalnim tužilaštvom, sud je zaključio da je oštećeni imao saznanja o licima koja su prema njemu kritične prilike počinila navedena krivična djela. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da je oštećeni u izjavi datoj pred Kantonalnim tužilaštvom jasno i precizno opisao događaje kritične prilike, te dao detaljan opis prvoapelanta i drugoapelanta. Nadalje, u datoj izjavi oštećeni je objasnio da je, nakon kritičnog događaja bio u strahu, te da se policijskoj upravi obratio tek 20 dana kasnije, jer se plašio da ga prvoapelant i drugoapelant možda prate, a posebno zbog činjenice da im nije predao 1000 eura koliko su od njega tražili. U svojoj izjavi na glavnom pretresu, oštećeni je negirao da su prvoapelant i drugoapelant učestvovali u napadu na njega kritične prilike, odnosno da tom prilikom nije vidio lica napadača, dok je u opisu događaja kritične prilike ostao dosljedan iskazu datom pred Kantonalnim tužilaštvom. Kantonalni sud je zaključio da je oštećeni, dajući iskaz na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta, očigledno bio u strahu od njih, bez obzira što to nije javno priznao. S tim u vezi, sud je cijenio i činjenicu da je oštećeni na glavnom pretresu od 6. septembra 2006. godine odbio da svjedoči zbog prijetnji prvoapelanta i njegovog neposrednog napada prema oštećenom prije suđenja. Naime, tom prilikom oštećeni je izjavio da ga je prvoapelant, u trenutku kada je prolazio hodnikom, udario pesnicom. Ovu tvrdnju nisu mogli potvrditi i sudski policajci u čijoj pratnji je prvoapelant doveden iz pritvora na suđenje. Nadalje, navedene iskaze oštećenog sud je cijenio u vezi sa iskazom svjedoka Č.D. koji je srodnik oštećenog i kod kojeg je oštećeni i nastanjen. Naime, ovaj svjedok je bio u prilici da ga vidi neposredno nakon napada, te se jasno i precizno izjasnio u pogledu povreda koje je oštećeni zadobio prilikom napada, a koje je i oštećeni detaljno opisao u iskazu datom pred Kantonalnim tužilaštvom. Nadalje, ovaj svjedok je u cijelini potvrdio i opis kritičnog događaja koji mu je oštećeni prenio, a koji je identičan opisu događaja iz iskaza oštećenog kod Kantonalnog tužilaštva, te iskaza datog na glavnom pretresu. Također, ovaj svjedok je potvrdio da mu je oštećeni rekao imena napadača, tj. apelnata. Najzad, oštećeni je i sam izjavio da je zapisnik o iskazu datom pred Kantonalnim tužilaštvom, kao i zapisnike o prepoznavanju lica sačinjene u Policijskoj upravi, dobrovoljno potisao nakon što ih i pročitao. Cijeneći sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se dijelu iskaza oštećenog na glavnom pretresu da mu se sve pomutilo i da ga kritičnog događaja nisu napali apelanti, ne može pokloniti vjera, odnosno da ne postoje razlozi da se njegovom iskazu u ostalom dijelu pokloni vjera. Nadalje, sud je poklonio vjeru i iskazima oštećenog i svjedoka Č.D. u pogledu predmeta koji su oštećenom oduzeti kritične prilike, a s obzirom da su ovi iskazi saglasni u pogledu opisa oduzetih predmeta i da ih je oštećeni imao kod sebe kritične prilike. Vrijednost oduzetih predmeta sud je utvrdio na osnovu vještačenja vještaka finansijske struke koji je dao detaljan opis načina na koji je utvrdio vrijednost oduzetih predmeta, a na osnovu opisa datog od oštećenog, te konačno utvrdio i njihovu vrijednost. U pogledu iskaza svjedoka odbrane H.R., a kojeg je predložio provoapelant, Kantonalni sud je zaključio da njegov iskaz nije bio u cilju razjašnjenja okolnosti kritičnog događaja. Naime, ovaj svjedok je potvrdio da je radio kao noćni čuvar u u ugostiteljskom objektu u kojem se desio kritični događaj, ali da u kritičnom periodu nije primjetio bilo kakve nerede.

5. Apealanti su na presudu Kantonalnog suda blagovremeno izjavili odvojene žalbe Vrhovnom sudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-07-000100 od 18. aprila 2007. godine djelimično uvažio obje žalbe, pa je osporenu presudu preinačio na način da su oba apelanta oglašeni krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH, te su im izrečene kazne zatvora, i to prvoapelantu u trajanju od 5 godina, a drugoapelantu u trajanju od 3 godine. U preostalom dijelu osporena presuda je ostala neizmjenjena. U pogledu žalbenih navoda da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, Vrhovni sud je zaključio da se oni u stvari odnose na pobijanje činjeničnog stanja u osuđujućem dijelu osporene presude, odnosno da se njima osporena presuda pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na dijelove žalbi iz kojih ovakav zaključak proizilazi, a koji su se odnosili na tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na iskazu oštećenog datom pred Kantonalnim tužilašvom, ponašanju oštećenog na glavnom pretresu, navodima zapisnika o prepoznavanju lica, da je sud, i pored toga da je oštećeni odstupio od svog iskaza na glavnom pretresu, umjesto da ga prihvati, prihvatio njegov iskaz dat pred Kantonalnim tužilaštvom, koji je dat bez prisustva apelanta i njihovih branlaca. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda dala prihvatljive i dovoljne razloge koji opravdavaju njene činjenične i pravne zaključke, odnosno da sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da osporena presuda nije nerazumljiva, protivriječna sama sebi i razlozima, te da nisu učinjene povrede odredaba krivičnog postupka na koje je u žalbama ukazano. Nadalje, žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a zbog činjenice da je osporena presuda zasnovana samo na iskazu oštećenog, te da je oštećeni odustao na glavnom pretresu od iskaza datih pred Kantonalnim tužilaštvom, kao i u pogledu zapisnika o prepoznavanju lica, Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane, izuzev u dijelu koji su se odnosili na krvično djelo iznude. Vrhovni sud je istakao da se neosnovano tvrdi da se osporena presuda zasniva samo i jedino na iskazu oštećenog datog pred Kantonalnim tužilaštvom, jer je očigledno da se zasniva i na drugim dokazima, tj. zapisniku o prepoznavanju lica, te iskazu svjedoka Č.D. U vezi s tim, zaključeno je da su u osporenoj presudi dati detaljni i krajnje uvjerljivi razlozi zašto se navedeni dokazi prihvataju, kao i zašto izmjenjeni iskaz oštećenog kao svjedoka na glavnom pretresu nije ocijenjen vjerodostojnim u dijelu koji se odnosio na tvrdnju da ga apelanti nisu napali kritične prilike. Dovoljnim i prihvatljivim su ocijenjeni i razlozi navedeni u osporenoj presudi u pogledu ocjene zapisnika o prepoznavanju lica. U pogledu žalbenih prigovora istaknutih od strane prvoapelanta o postojanju krivičnog djela iznude, a koje je Vrhovni sud cijenio kao od koristi i za drugoapelanta, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani. Naime, činjenični opis krivičnog djela iznude iz izreke osporene presude, a kada se dovede u vezu sa zakonskim pojmom ovog djela, jasno ukazuje na ozbiljne nedostatke, odnosno ne sadrži činjenice i okolnosti koje bi se mogle podvesti pod navedneo krivično djelo. Na ovakav zaključak posebno ukazuje činjenica da se krivično djelo iznude smatra dovršenim tek kada je prinuđena osoba izvršila određenu radnju na štetu svoje ili tuđe imovine. Nadalje, ukoliko prinuđena osoba nije preduzela neku radnju, upotreba sile ili ozbiljne prijetnje u naznačenoj namjeri od počinitelja smatraće se pokušajem ovog krivičnog djela. Međutim, u konkretnom slučaju, traženi iznos od 1000 eura oštećeni nije isplatio apelantima, a potpuno je nejasno u odnosu na koje krivično djelo su oštećenom upućene prijetnje, jer iz stanja spisa proizilazi da je šamaranje i udaranje lančićem po glavi uslijedilo kao rezultat revolta prvoapelanta jer mu oštećeni nije odmah predao i zlatni lančić. Nadalje, s obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, Vrhovni sud je osporenu presudu preispitao i u ovom dijelu, te zaključio da su u osporenoj presudi pravilno cijenjene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti od značaja za utvrđivanje kazni za krivično djelo razbojništva, pa je zaključeno da će se izrečenim zatvorskim kaznama postići svrha kažnjavanja.

7. Prvoapelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na prezumpciju nevinosti garantovano člana 6. stav 2. Evropske konvencije, te pravo da sam ispita ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe, te da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Prvoapelant smatra da presuda Vrhovnog suda predstavlja samo «kozmetičke» izmijene provostepene presude i da njome nisu uvaženi žalbeni navodi kojim je ukazivano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Na taj način, po mišljenju prvoapelanta povrijeđena su i prava zaštićena Evropskom konvencijom, a koja su garantovana članom 6. stav 1., stav 2. i stav 3. tačka d). Nadalje, iznesena je tvrdnja da je prvostepena presuda zasnovana na iskazu oštećenog kao svjedoka koji je dat pred Kantonalnim tužilaštvom, odnosno u istrazi, a da odbrana nije bila u mogućnosti učestvovati u postupku i postavljati pitanja oštećenom kao svjedoku. U vezi s tim, drugoapelant zaključuje da su osporene presude zasnovane na dokazu koji nije izveden na glavnom pretresu, pa je time povrijeđen član 296. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Nadalje, prvoapelant smatra da mu je povrijeđena i prezumpcija nevinosti uz koju je vezano i načelo in dubio pro reo. U vezi sa ovim navodom, prvoapelant ističe da je sud, ukoliko je imao sumnju u pogledu svjedočenja oštećenog kao svjedoka na glavnom pretresu, odnosno da je on svejedočio u strahu, u nedostatku dokaza koji bi to potvrdili, odluku morao donijeti u njegovu korist, s obzirom na naprijed citirane principe. U vezi s tim, istaknuto je da Vrhovni sud nije uvažio prijedlog da se oštećeni kao svjedok ponovno sasluša, te da uopšte nije cijenio izjavu oštećenog ovjerenu kod suda, a u kojoj je oštećeni naveo razloge za različite iskaze koje je u postupku davao.

8. Drugoapelant je istakao da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U prilog ovoj tvrdnji drugoapelant ističe da se odluka o njegovoj krivnji zasniva na iskazu oštećenog koji je dat u prethodnom postupku, a ne na glavnom pretresu, te na iskazu svjedoka Č.D. koji nije bio prisutan prilikom inkrimisanog događaja, a koji su u dijametralnoj suprotnosti sa materijalnim dokazima kojim sud nije poklonio vjeru. U apelaciji se ne navodi kojim od materijalnih dokaza sud nije poklonio vjeru. Nadalje, istaknuto je da se prvostepena presuda ne temelji niti na jednom materijalnom dokazu da je on počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Drugoapelant smatra da je u potpunosti zanemarena i izjava oštećenog koju je sam sačinio i vlastoručno potpisao, te ovjerio kod Općinskog suda u Sarajevu 15. decembra 2006. godine, tj. nakon proglašenja provstepene presude, a iz koje nedvosmisleno proizilazi da on i prvoapelant nisu osobe koje su nad njim počinile razbojništvo, te u kojoj su dati «razlozi u pogledu svih okolnosti koje prvostepena presuda uzima za utvrđene». Nadalje, u apelaciji se ukazuje na nelogičnosti u izjavama koje je oštećeni u tri navrata davao pred Kantonalnim tužilaštvom, te na činjenicu da svjedok Č.D. i nije svjedok, jer je o kritičnom događaju mogao da se izjasni samo na temelju onog što je čuo od oštećenog. Drugoapelant osporava i valjanost zapisnika o prepoznavanju lica, ističući da su u timu pokazanih lica, bila samo dva varijabilna člana, i to on i prvoapelant. Također, drugoapelant smatra da su razlozi na kojim je zasnovana presuda Vrhovnog suda apstraktni, bez upuštanja u ocijenu izvedenih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka. U vezi s tim, drugoapelant ističe da je i Vrhovni sud u potpunosti zanemario činjenicu da je oštećeni na glavnom pretresu izričito izjavio da on i prvoapelant nisu osobe koje su nad njim počinile razbojništvo, kao i dostavljenu ovjerenu pismnu izjavu oštećenog u kojoj je potvrdio ovaj navod sa glavnog pretresa, te iznio razloge zbog kojih je davao različite izjave.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Prvoapelant i drugoapelant presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda prije svega osporavaju zbog pogrešne ocijene provedenih dokaza, prevashodno zbog zanemarivanja činjenice da je oštećeni izkaz dat pred Kantonalnim tužilaštvom, na glavnom pretresu izmijenio na način da je izjavio da prvoapelant i drugoapelant nisu lica koja su nad njim počinila razbojništvo kritičnog događaja, kao i zbog zanemarivanja njegove pismene izjave ovjerene kod nadležnog suda u kojoj je ovo ponovio, te dao razloge zbog kojih je davao različite iskaze. Na temelju navedenog, u obje apelacije se iznosi tvrdnja da su osporene presude zasnovane na dokazu koji nije neposredno izveden na glavnom pretresu, a što predstavlja povredu člana 296. stav 1. Zakona o krivičnom postupku.

12. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je cijenio izmijenjenu izjavu oštećenog na glavnom pretresu ne samo u vezi sa njegovom izjavom datom pred Kantonalnim tužilaštvom, već i u vezi sa izjavom svjedoka Č.D., te materijalnim dokazima – zapisnicima o prepoznavanju lica sačinjenim kod nadležne Policijske uprave. Na temelju navedenih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, prvostepeni sud je zaključio da su prvoapelant i drugoapelant izvršili krivično djelo za koje su osuđeni. Pri tom, prvostepeni sud je dao jasne i precizne razloge zbog kojih nije prihvatio izmijenjeni iskaz oštećenog na glavnom pretresu u dijelu koji se ticao tvrdnje da prvoapelant i drugoapelant nisu počinili krivično djelo razbojništva nad njim. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, pri tom dajući detaljne i obrazložene razloge za pojedinačno iznesene žalbene navode prvoapelanta i drugoapelanta, uz konstataciju da su neutemeljeni. U obrazloženju osporenih presuda u odnosu na ovaj navod prvoapelanata i drugoapelanta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, pa zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

14. Nadalje, u vezi sa navodima prvoapelanta da je prekršen princip prezumpcije nevinosti i s njim u vezi princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

15. Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud izveo dokaze optužbe i obrane, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osuđeni. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Vrhovni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Stoga Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju krivičnu odgovornost prvoapelanta, te zaključuje da navodi prvoapelanta da je osporenim presudama povrijeđena presumpcija nevinosti i s tim u vezi princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stava 2. Evropske konvencije, nisu utemeljeni.

16. Najzad, prvoapelant navodi da prema postojećim zakonskim rješenjima presuda može biti zasnovana samo na dokazima izvedenim na glavnom pretresu, a u cilju ravnopravnosti stranaka, jer odbrana ne može učestvovati u ispitivanju svjedoka u toku istrage. S obzirom na već iznesenu tvrdnju da su osporene presude zasnovane na dokazu koji nije neposredno izveden na glavnom pretresu, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo garantovano članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je citiranom odredbom garantovano pravo optuženim licima da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj slučaj kao i da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozovu ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. U vezi sa ovim navodima, a na temelju svega predočenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti na koji način je prvoapelantu bila uskraćena mogućnost da u toku glavnog prestresa postavlja pitanja oštećenom kao svjedoku, odnosno kao svjedoku tužilaštva. Također, iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da li je prvoapelant bio onemogućen da pozove i ispita svjedoke čije je svjedočenje smatrao relavanatnim za svoj predmet. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta o kršenju člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije neutemeljeni.

17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za utvrđivanje krivične odgovornosti oba apelanta. U vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da imaju “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Isti zaključak vrijedi i u pogledu navoda prvoapelanta o povredama člana 6. stav 2. i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Cijeneći navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2035/07 (A. K. i R. K.) | Sudska praksa | Aktio