Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2058/07 (M. B.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2058/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2058/07, rješavajući apelaciju Mejre Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mejre Beganović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-
0-Gž-07-001078 od 10. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mejra Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, nastanjena u Belgiji, a koju zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijela je, 11. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-001078 od 10. maja 2007. godine.
2. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo rješenjem broj 23/1-372-1258/99 od 25. decembra 2001. godine odbila je apelanticin zahtjev za povrat jednosobnog stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u postupku utvrđeno da apelantica nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno da ne posjeduje punovažan pravni osnov za useljenje u sporni stan. Na temelju navedenog, zaključeno je da se apelantica ne može smatrati licem iz člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
3. Apelantica je tužbom od 14. januara 2004. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te da je tuženi – Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan priznati i trpiti da je apelantica stekla sva prava i obaveze koje pripadaju nosiocu stanarskog prava.
4. Općinski sud je presudom broj P-131/04 od 2. decembra 2004. godine usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelini. U obrazloženju presude je istaknuto da je u toku postupka utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila apelanticina tetka do 2. juna 1989. godine. Apelantica je, kao korisnik spornog stana, evidentirana kod KJPK «Sarajevostan» počev od 1. jula 1989. godine, odnosno nakon smrti nosioca stanarskog prava, obzirom da je sporni stan nastavila koristiti nezakonito zajedno sa svojom kćerkom. U periodu od 1. jula 1989. godine do 1993. godine, apelantica je nesmetano koristila stan i niko nije tražio njeno iseljenje. Usljed ratnih dejstava i kćerkine bolesti, 1993. godine je napustila sporni stan. Apelanticin zahtjev za povrat spornog stana Uprava za stambena pitanja je odbila kao nesnovan. Sporni stan je dodjeljen na privremeno korištenje drugom licu koje, i u vrijeme podnošenja tužbe, u njemu živi. S obzirom na činjenicu da je u periodu od 1. jula 1989. godine do 1993. godine apelantica uredno izmirivala troškove stanarine i sve druge obaveze u vezi sa spornim stanom, koje bi inače izmirivala i da je zaključila ugovor o korištenju stana, te da nije vođen postupak iseljenja pred odgovarajućim sudskim ili upravnim organom, Općinski sud je zaključio da se sporni stan ima smatrati apelanticinim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, zaključeno je da je nesporan kvalitet i dužina trajanja korištenja spornog stana od apelantice, a koji je, bez svoje volje, napustila usljed rata u Bosni i Hercegovini, odnosno više sile, a zbog čega se prekluzivni rok od osam godina iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima ima računati bez prekida, odnosno i nakon što je sporni stan napustila 1993. godine.
5. Na presudu Općinskog suda žalbu je blagovremeno izjavila tužena.
6. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-07-001078 od 10. maja 2007. godine žalbu tužene u cijelini uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanticin zahtjev u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je prije svega istakao da je apelantica od 1980. godine živila sa svojom tetkom kao nosiocem stanarskog prava u spornom stanu u ekonomskoj zajednici, uz njenu saglasnost i dozvolu. Nakon smrti nosioca stanarskog prava, apelantica se evidentirala kao korisnik spornog stana u kojem je nastavila živjeti bez pravnog osnova. Apelantica je korištenje spornog stana prekinula 1993. godine, a poslije rata nije nastavila njegovo korištenje jer je dodjeljen drugom licu na privremeno korištenje. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je apelantica u sporni stan uselila uz saglasnost nosioca stanarskog prava, pa se shodno tome, ne može smatrati bespravnim korisnikom sve do 2. juna 1989. godine, odnosno do smrti nosioca stanarskog prava. Od navedenog datuma pa do 1993. godine apelantica je bespravno koristila sporni stan i u tom periodu niko nije tražio njeno iseljenje. Nakon napuštanja spornog stana apelantica nije ostvarila njegov povrat i nastavila ga koristiti. Cijeneći navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantici ne pripada pravo da koristi benificije ustanovljene članom 30. st. 3. i 7. Zakona o stambenim odnosima jer kao bespravni korisnik spronog stana nije zaštićena u periodu nekorištenja stana uzrokovanog ratnim dejstvima, pa se period od 1993. godine, tj. od trenutka napuštanja stana, pa do 6. decembra 2000. godine ne može računati u rok od osam godina propisan članom 30. Zakona o stambenim odnosima.
7. Apealntica smatra da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je prvostepeni sud pravilno ocijeni sve provedene dokaze i u skladu s tim donio pravilnu odluku, a posebno imajući u vidu da je utvrdio da se sporni stan ima smatrati njenim domom, koji je napustila uslijed dejstva više sile, pa da se shodno tome, prekluzivni rok od osam godina ima računati i nakon napuštanja spornog stana. Nadalje, apelantica smatra da je tokom postupka utvrđeno kao nesporno da je sporni stan koristila od 1975. godine, pa i od 1989. godine, da sporni stan predstavlja njen dom, a koji je zbog objektivnih razloga i nužde privremeno napustila 1993. godine. Apelantica smatra da se, shodno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ima smatrati izbjeglicom, pa da je prvostepeni sud pravilno zaključio da svoj dom nije mogla koristiti iz objektivnih razloga. Najzad, apelantica ističe da je podnijela zahtjev za povrat spornog stana i na taj način jasno izrazila svoju volju da želi nastaviti živiti u spornom stanu kao svom jedinom domu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na dom u osnovi se svode na pogrešnu ocijenu Kantonalnog suda da rok od osam godina, propisan članom 30. Zakona o stambenim odnosima, nije protekao, te da je u vezi s tim, pogrešno primjenjeno materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu izneseni stav u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
12. U vezi s navodima o kršenju prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prije svega mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelanticinog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
13. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
14. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li sporni stan predstavlja apelanticin dom prema članu 8. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda za ljudska prava pojašnjava da je „dom“ pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da je apelantica u spornom stanu živila od 1980. godine, u ekonomskoj zajednici sa svojom tetkom kao nosiocem stanarskog prava na spornom stanu. Također, nesporno je da ga je zadržala u posjedu i nakon smrti nosioca stanarskog prava, 2. juna 1989. godine, odnosno da je u istom nastavila živiti, bez pravnog osnova, do 1993. godine kada ga je, zbog bolesti kćerke i ratnih dešavanja napustila. Najzad, apelantica se ne nalazi u posjedu spornog stana, a njen zahtjev za povrat navedenog stana je odbijen kao neosnovan jer nije imala svojstvo nosioca stanarskog prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra nespornim da je predmetni stan bio apelanticin dom prema članu 8. Evropske konvencije.
15. S obzirom da sporni stan predstavlja apelanticin dom, sljedeće pitanje koje treba ispitati jeste da li je osporenom presudom, koja se zasniva na tumačenju člana 30. Zakona o stambenim odnosima, izvršeno „miješanje“ u apelanticino pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da osporene presuda, kojom se u cijelini odbija apelanticin zahtjev za priznavanje svojstva nosioca stanarskog prava na spornom stanu nesporno predstavljaju miješanje u njeno pravo na poštivanje doma.
16. S obzirom da osporene presude predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na dom, sljedeće pitanje na koje je potrebno odgovoriti jeste da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude Kantonalnog suda, kao i iz presude Općinskog suda, nedvosmisleno proizilazi da je apelantica bila nezakoniti korisnik spornog stana od 2. juna 1989. godine pa do njegovog napuštanjem 1993. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je članom 30. Zakona o stambenim odnosima predviđeno da davalac stana na korištenje može pokrenuti postupak iseljenje nezakonitog korisnika stana u roku od tri godine od nezakonitog useljenja pred nadležnim stambenim organom, odnosno nakon proteka ovog roka, u roku od pet godina postupak ispražnjenja stana može se pokrenuti kod nadležnog suda. Nakon proteka ovih rokova, tj. nakon proteka roka od osam godina, protiv nezakonitog koristnika ne može biti pokrenut postupak iseljenja iz stana u koji je nezakonito uselio. U konkretnom slučaju, apelantica je u spornom stanu u svojstvu nezakonitog korisnika živjela oko četiri godine. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se u apelanticinom slučaju nisu stekli uslovi koji bi joj omogućili da koristi benificije ustanovljene članom 30. Zakona o stambenim odnosima, obzirom da je rok od osam godina propisan navedenim članom prestao teći apelanticinim napuštanjem spornog stana 1993. godine u koji se nije vratila i u pogledu kojeg je njen zahtjev za povrat odbijen. Činjenica da je sporni stan napustila bez svoje volje nije od uticaja na računanje prekluzivnog zakonskog roka od osam godina. Dakle, ciljdonošenja pobijanih presuda bio je dosljedna primjena Zakona o stambenim odnosima čijim odredbama je, pod jednakim zakonskim uslovima, pružena mogućnost sticanja svojstva nosioca stanarskog prava. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da mješanjem u apelanticino pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njenog interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene Zakona o stambenim odnosima. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelantica nema opravdan zahtjev da se poziva na povredu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović