Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1841/07 (M. V.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1841/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1841/07, rješavajući apelaciju Mirsada Veladžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Veladžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001321 od 8. maja 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-89/04 od 9. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1111/01 od 20. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Veladžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 20. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-89/04 od 9. maja 2007. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1111/01 od 20. oktobra 2003. godine. Apelant je nakon podnošenja apelacije, podneskom od 20. juna 2008. godine dostavio presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001321 od 8. maja 2008. godine.
2. Apelant je protiv Unsko-Sanskog kantona zastupanog po Kantonalnom pravobranilaštvu Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) Općinskom sudu podnio tužbu, radi isplate regresa i toplog obroka. Tuženi je osporio osnov i visinu zahtjeva ističući da je apelant Odlukom Visokog predstavnika smijenjen sa funkcije guvernera 29. novembra 1999. godine, nakon čega je donesena odluka o prestanku radnog odnosa broj 01/1-177/00 od 20. aprila 2000. godine kojom je potvrđen prestanak radnog odnosa sa navedenim datumom.
3. Općinski sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio presudu broj Pr-111/01 od 20. oktobra 2003. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je zahtjev apelanta za naknadu štete zbog neostvarenih plaća počev od 30. novembra 1999. godine i regresa za 2000. i 2001. godinu odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da se potraživanja iz tužbenog zahtjeva odnose na period nakon prestanka radnog odnosa apelanta kod tuženog. Budući da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo utvrđenje nezakonitosti i poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, već isključivo potraživanje iz radnog odnosa, apelantov zahtjev je odbijen kao neosovan.
4. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude donio presudu broj Rsž-89/04 od 9. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, istakao da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i iz tako utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak. S obzirom da se tužbeni zahtjev apelanta bio usmjeren, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, na naknadu štete zbog neostvarenih plaća počev od 30. novembra 1999. godine te naknade regresa za 2000. i 2001. godinu, dakle period kada je apelantu već bio prestao radni odnos, tuženi bi mogao odgovarati za štetu samo po principu krivice koja bi se ogledala u donošenju nezakonitog akta o prestanku radnog odnosa. Krivica bi postojala, kako je dalje navedeno, tek kada bi se u sudskom postupku pravomoćnom presudom utvrdilo da je rješenje o prestanku radnog nezakonito i tako bi bilo eliminirano njegovo pravno djelovanje. Kako je takav postupak izostao, a mogao se pokrenuti samo u zakonom određenom roku i uslovima propisanim zakonom (čl. 136. i 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH) to je rješenje postalo pravosnažno, a ta činjenica isključuje krivicu tuženog za eventualno nastalu štetu. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud postupao pravilno kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan u smislu odredbe iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer apelant nije dokazao da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito.
5. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudom broj 070-0-Rev-07-001321 od 8. maja 2008. godine, reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja presude, Vrhovni sud se primjenom odredbe iz člana 376. Zakona o parničnom postupku FBiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene persude pozvao na razloge navedene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi.
6. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede ovih prava vidi u postupanju sudova koji su prihvatili činjenicu da mu je radni odnos prestao na osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa a da prije toga uopšte nisu rasvjetlili da li mu je i kada rješenje o prestanku radnog odnosa dostavljeno na način koji je propisan u Zakonu o upravnom postupku. Apelant tvrdi da mu navedeno rješenje nikada nije dostavljeno te da zbog toga nije mogao podnijeti tužbu u kojoj bi zahtijevao da se ono poništi. S obzirom na tu činjenicu, smatra da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer u predmetnom postupku iz kojeg su proizašle osporene presude nisu pravilno utvrđene činjenice i nije pravilno primijenejno materijalno pravo. Zbog toga, kako je dalje naveo, sudovi nisu odlučili o tužbenom zahtjevu u skladu sa zakonskom obavezom. Smatra da je postupanjem sudova prekršeno i njegovo pravo na život iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 2. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud zapaža da je predmet apelantove tužbe i postavljenog zahtjeva bio naknada štete zbog neostvarenih plaća i regresa. Redovni sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao na osnovu rješenja broj 01/1-177/00 od 20. aprila 2000. godine sa danom 29. novembar 1999. godine, te da bi tuženi bio odgovoran za nastalu štetu samo u slučaju da je u sudskom postupku bilo utvrđeno da je rješenje o prestanku radnog odnosa bilo nezakonito. Budući da apelant u konkretnom predmetu nije tražio utvrđenje ove činjenice, već je svoj tužbeni zahtjev usmjerio isključivo na naknadu štete zbog neostvarenih plaća i regresa u periodu u kojem je već bilo na snazi rješenje o prestanku radnog odnosa, to su redovni sudovi uz relevantnu primjenu Zakona o radnim odnosima i plaćama organa uprave u FBiH i odredbe iz člana 154. ZOO apelantov zahtjev odbili kao neosnovan.
11. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, neprihvatljivi su i navodi apelanta koji se o tome da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer sudovi nisu primijenili relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku koje se tiču dostavljanja službenih rješenja, konkretno rješenja o prestanku radnog odnosa. Sudovi su jasno i argumentovano obrazložili, krečući se pri tom u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, da zahtjev apelanta nije osnovan jer u konkretnoj parnici nije postavljao zahtjev za utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, već za naknadu štete nakon prestanka radnog odnosa, zbog čega nije bilo ni obaveze suda da utvrđuje da li je i kada apelantu rješenje dostavljeno.
12. Ustavni sud napominje da nezadovoljstvo apelanta ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud zaključuje da ne postoje elementi koji ukazuju da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant takođe smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi ovog prava se u suštini zasnivaju na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U pogledu kršenja prava na život iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant samo paušalno pozvao na navodno kršenje ovog prava, jer nije obrazložio u čemu se sastoji povreda tog prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović