Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2041/07 (B. D.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2041/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2041/07, rješavajući apelaciju Bogdana Dragojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Dragojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-001 097 od 11. aprila 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1871/05 od 20. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-115/03 od 15. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Dragojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko B. Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 4. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 097 od 11. aprila 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1871/05 od 20. marta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-115/03 od 15. jula 2005. godine.

2. Rješavajući u predmetu apelanta protiv Croatia osiguranje Filijala Sisak (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, Osnovni sud je donio presudu broj P-115/03 od 15. jula 2005. godine kojom je tužbeni zahtjev apelanta djelomično usvojen a djelomično odbijen. Izrekom navedene presude, Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantu nadoknadi materijalnu štetu na ime manje primljenih plaća (izgubljene zarade) za period od 1. augusta 1990. godine do 17. novembra 2003. godine u iznosu od 49.265,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate i da mu na ime mjesečne rente počev od 17. novembra 2003. godine pa ubuduće isplaćuje iznos od 123,50 KM mjesečno. U preostalom dijelu koji se odnosio na isplatu ostatka duga za nematerijalnu štetu, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je apelant protiv ZOIL «Croatia» filijala Sisak podnio tužbu 25. maja 1990. godine radi naknade materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio usljed povrede zadobivene u saobraćajnom udesu 25. septembra 1987. godine. Tadašnji Osnovni sud u Bosanskoj Gradišci je donio presudu broj P-439/89 od 21. septembra 1990. godine, kojom je zahtjev apelanta za sve vidove nematerijalne štete usvojio, a u pogledu materijalne štete dosudio mu je izgubljenu zaradu i mjesečnu rentu počev od 25. maja 1989. godine. Ova presuda je, kako je dalje navedeno, preinačena presudom Višeg suda u Banja Luci broj Gž-2871/91 od 26. januara 1991. godine tako što je dosuđena naknada na ime nematerijalne štete povećana, a u dijelu kojm je dosuđena materijalna šteta (izgubljena zarada i renta) prvostepena presuda je ukinuta. Po okončanju ratnih dejstava, apelant je podneskom uredio tužbeni zahtjev tako što je zahtijevao da mu tuženi isplati nematerijalnu štetu u iznosu od 13.773,78 KM, izgubljenju zaradu za period od februara do maja mjeseca 1989. godine u visini od 5.866,78 KM, na ime manje primljenih plaća za period od 1. august 1990. godine do 17. novembar 2003. godine, iznos od 67.252,06 KM i na ime mjesečne rente 398,50 KM.

4. Tuženi je u odgovoru na tužbu u pogledu isplate nematerijalne štete istakao prigovor presuđene stvari a u pogledu materijalne štete prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osporio je zahtjev za isplatu izgubljene zarade i rente jer je apelant kao invalid bio raspoređen na radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti te je od preduzeća u kojem je bio zaposlen imao pravo na naknadu plaće u 100% iznosu.

5. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na naknadu štete u vidu izgubljene zarade usvojio primjenom člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja se ogleda u negativnoj razlici u plaći koju je apelant primao prije povrijeđivanja, jer je utvrdio da je apelant zbog zadobivene povrede bio na liječenju a nakon toga je raspoređen na radno mjesto biletara a potom portira, na kojim je poslovima ostvarivao manju zaradu od one koju bi ostvarivao kao vozač autobusa. Dosuđeni iznos na ime izgubljene zarade utvrđen je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Osnovni sud je takođe dosudio i mjesečnu rentu počev od 17. novembra 2003. godine kao dana prestanka radnog odnosa na osnovu odredbe člana 195. stav 2. ZOO jer je ocijenjeno da postoje razlozi koji je opravdavaju isplatu mjesečne rente. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da prigovor nedostaka pasivne legitimacije nije osnovan jer je tuženi prihvatio pasivnu legitimaciju i ničim je nije osporio.

6. Okružni sud je odlučujući o žalbi tuženog, donio presudu broj Gž-1871/05 od 20. marta 2006. godine, kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 49.265,79 KM na ime izgubljene zarade i iznos od 123,50 KM na ime mjesečne rente, a žalbu apelanta je odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je apelant sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je tuženi osnovano osporio dosuđujući dio presude kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, zbog nedostaka pasivne legitimacije. Odredbom člana 7. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SFRJ» br. 23/82, 97/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90) propisano je da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja neotuđiva, lična materijalna prava. Odredbom člana 33. istog Zakona propisano je pravo po osnovu invalidnosti, između ostalog zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju, prouzrokovanih povredom na radu, a članom 34. istog Zakona da osiguranik sa preostalom radnom sposobnošću može biti raspoređen na druge poslove i zadatke. Okružni sud je zatim naveo da je u odredbi člana 38. navedenog Zakona propisano da odgovarajuće novčane naknade osiguranik ostvaruje u organizaciji u kojoj je radio u vrijeme nastanka invalidnosti, te da su prava po osnovu invalidnosti i sa preostalom radnom sposobnošću propisana odredbama čl. 15., 16. i 21. Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju («Službeni list SR BiH» br. 38/90 i 22/91). Okružni sud je naveo nesporne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku - da je apelant tjelesnu povredu u predmetnom štetnom događaju doživio na radu, da je zbog povrede trajno promijenejno njegovo zdravstveno stanje, da je rješenjem Invalidske komisije ocijenjeno da ne može obavljati poslove vozača autobusa zbog umanjanja radne sposobnosti počev od 25. maja 1989. godine i da je zbog tih okolnosti raspoređen na drugo radno mjesto. Budući da je apelant, kako je dalje navedeno, pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove ostvario na temelju trajnih posljedica u zdravstvenom stanju prouzrokovanih povredom na radu, pravo na odgovarajuće novčane naknade morao je ostvarivati kod preduzeća u kojem je radio u vrijeme nastanka invalidnosti, saglasno odredbi iz člana

38. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji je tada bio na snazi. Radi navedenog, Okružni sud je ocijenio da tuženi nije pasivno legitimisan apelantu nadoknaditi materijalnu štetu po osnovu razlike zarade počev od 1. augusta 1990. godine pa ubuduće, jer je tu nakandu apelant mogao ostvarivati po osnovu penzijsko-invalidskog osiguranja, budući da je šteta nastupila na osnovu povrede apelanta na radu. Takođe je osnovanim ocijenjen žalbeni prigovor u pogledu dosuđene rente počev od 17. novembra 2003. godine pa nadalje, jer je sa tim danom prestao radni odnos apelanta kao tehnološkog viška, jer proglašenje apelanta za tehnološki višak u općepoznatoj ekonomskoj situaciji, nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa štetnim događajem za koji bi tuženi trebao odgovarati. Prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu potvrđena jer apelant u tom dijelu nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev.

7. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju o kojoj je odlučio Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-001 097 od 11. aprila 2007. godine, tako što je reviziju odbio. Vrhovni sud smatra da je drugostepena presuda utemeljena na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da se potpuno obeštećenje u slučaju kad se radi o povredi na radu postiže primjenom pravila koja važe u oblasti socijalnog odnosno penzijskog i invalidskog osiguranja, pa je ispravno stanovište drugostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimisan apelantu naknaditi štetu u vidu izgubljene zarade i rente. U pogledu odbijajućeg dijela obje nižestepene presude, Vrhovni sud cijeni da je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete pravilno odbijen, jer apelant nije dokazao da je pretpio inflatornu štetu niti je dokazao visinu štete. Apelant je, kako je dalje navedeno, tokom postupka predložio finansijsko vještačenje ali samo radi utvrđenja iznosa izgubljene zarade i rente a ne i obračuna eventualne inflatorne štete, pa taj dokaz nije ni izveden. Pri takvom stanju stvari, Vrhovni sud je ocijenio da materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno niti da postoje nedostaci na koje je ukazao apelant ili na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Apelant smatra da je presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nedostaku valjanog obrazloženja za primjenu prava u konkretnom predmetu. Istakao je da su sudovi trebali primijeniti odredbe ZOO prema kojima oštećeno lice ima pravo zahtijevati od osiguravatelja, dakle tuženog, naknadu štete za događaj za koji je kriv tuženi. Povredu prava na imovinu nije obrazlagao.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu navedenog prava nije obrazlagao. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2041/07 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio