Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2155/07 (F. H.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2155/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2155/07, rješavajući apelaciju Fikreta Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Husića podnesena protiv Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000314 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P- 131/05-I od 7. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić advokat iz Brčkog, podnio je 20. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000314 od 11. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 131/05-I od 7. juna 2006. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv PD «Posavina» Brka u stečaju (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi isplate naknada iz radnog odnosa. Osnovni sud je odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu donio presudu broj P-131/05-I od 7. juna 2006. godine, kojom je obavezao prvotuženog u likvidaciji da apelantu isplati ukupan iznos od 5.851,55 KM po osnovu neisplaćenih garantovanih minimalnih zarada za period od 1. septembra 1998. godine do 17. februara 2001. godine. Sa viškom tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo da se poništi rješenje prvotuženog od 19. oktobra 2004. godine, da se utvrdi da je apelantu prestao radni odnos kod prvotuženog 17. septembra 2004. godine i da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da apelantu solidarno isplate iznos od 17.564,85 KM (na ime neisplaćenih garantovanih zarada od 18. februara 2001. godine do 17. septembra 2004. godine), zahtjev je odbijen.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da je apelant bio u radnom odnosu kod prvotuženog, da nikada nije bio u radnom odnosu kod drugotuženog i da je svoje potraživanje blagovremeno prijavio u likvidacionom postupku koji se provodi nad prvotuženim. Prvotuženi je, kako je dalje navedeno, priznao potraživanja apelanta u iznosu od 5.851,55 KM po osnovu neisplaćenih garantovanih minimalnih zarada za period od 1. septembra 1998. godine do 17. februara 2001. godine, sa kamatom počev od dana podnošenja tužbe 18. marta 2005. godine do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva prvotuženi je osporio a drugotuženi je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Obrazlažući odbijajući dio presude, Osnovni sud je istakao da je Nalogom Supervizora od 17. februara 2001. godine propisano, da prvotuženi koji je tada bio javno preduzeće odmah prestane sa radom, da je Nalog supervizora kao obavezujući pravni akt realiziran i da su radni odnosi zaposlenih kod prvotuženog, među kojima je i apelant prestao 17. februara 2001. godine. Osnovni sud je ocijenio osnovanim prigovor drugotuženog koji se odnosi na nedostatak pasivne legitimacije, jer apelant nikada nije bio u radnom odnosu kod tuženog, pa nema ni obavezu da mu isplaćuje neisplaćene plaće.
4. Apelacioni sud je odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv prvostepene presude donio presudu broj 097-0-Gž-06-000314 od 11. aprila 2007. godine kojom je žalbu djelomičnu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da je rješenje prvotuženog o prestanku radnog odnosa apelantu nezakonito u dijelu u kojem se radni odnos utvrđuje sa danom 17. februar 2001. godine te je utvrdio da je apelantu radni odnos kod prvotuženog prestao 17. septembra 2004. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Obrazlažući djelomičnu osnovanost žalbe, Apelacioni sud je istakao da je žalbom ukazano na propust Osnovnog suda u vezi sa primjenom odredbe člana 44. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 1/02; u daljnjem tekstu: Zakon o stečaju), kojom je propisano da radni odnos zaposlenih kod dužnika prestaje danom otvaranja postupka likvidacije. S obzirom da je rješenjem Osnovnog suda broj L-1/04 od 17. septembra 2004. godine otvoren postupak likvidacije nad prvotuženim a da apelantu nije radni odnos prestao u skladu sa odredbama Zakona o radu Brčko Distrikta BiH, Apelacioni sud je ocijenio da apelantu radni odnos nije mogao prestati sve do otvaranja postupka likvidacije nad prvotuženim. Taj datum je, kako je dalje navedeno, 17. septembar 2004. godine, što je nesporno utvrđeno u prvostepenom postupku. Apelacioni sud je potvrđujući preostali dio odbijajuće prvostepene presude naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio zahtjev apelanta kojim je tražio da mu prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate neisplaćene plaće za period od 18. februara 2001.godine do 17. septembra 2004. godine i otpremninu za period od 5. oktobra 1970. godine do 17. septembra 2004. godine, upravo zbog nesporne činjenice da je prvoptuženi prestao sa radom 17. februara 2001. godine, a plaća se isplaćuje samo za ostvareni rad. Zahtjev za isplatu otpremnine nije osnovan iz razloga što je apelantu radni odnos prestao otvaranejm likvidacionog postupka nad prvotuženim.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegvine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština povrede navedenog prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu u kojem su sudovi njegov zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća i otpremnine odbili. Apelant je istakao da su sudovi naveli različite razloge zbog kojih su njegov zahtjev odbili (prvostepeni sud zastaru potraživanja a drugostepeni prestanak rada drugotuženog) ali da takvi razlozi nisu opravdani jer radno odnos nije prestao njegovom krivicom, nego zbog stečaja i likvidacije. Zbog toga smatra da je zahtjev za isplatu plaća za period u kojem zbog stečaja nije radio ali je bio u radnom odnosu potpuno opravdan.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije u pogledu kršenaj prava na imovinu svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i stoga pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je istakao da u postupku nije cijenjena činjenica da radni odnos nije prestao njegovom krivicom te da je bio u radnom odnosu kod prvotuženog sve do otvaranja postupka likvidacije, zbog čega mu i za period u kojem nije radio pripadaju zagarantovane minimalne plaće.
9. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u toku postupka cijenili činjenicu prestanka rada prvotuženog zbog stečaja i likvidacije te su u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu Brčko Distrikta BiH koji propisuje načine prestanka radnog odnosa i Zakona o stečaju, utvrdili datum prestanka radnog odnosa apelantu po sili zakona. U tom pravcu, redovni sudovi su dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović