Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/07 (M. A.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2172/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2172/07, rješavajući apelaciju Mile Alilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mile Alilovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000388 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-456/05 od 11. januara 2005. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-90/05 od 22. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Alilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 24. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000388 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-456/05 od 11. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-90/05 od 22. septembra 2005. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-90/05 od 22. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Ivana Bešlića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade nematerijalne štete radi klevete isplati iznos od 200.000,00 KM i da o svom trošku u «Dnevnom listu» d.o.o. Mostar objavi ispravak na način da se u cijelosti objavi presuda Općinskog suda. Apelant je u navodima tužbe istakao da je tuženi kao autor i izdavač knjige «Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe u BiH» na stranicama br. 446. i 447. iznio podatke iz kojih se može na nesumnjiv način utvrditi da se ti podaci odnose na njega «kao pripadnika i simpatizera zloglasne jugoslovenske službe sigurnosti», kojim činom mu je nanesena velika nematerijalna šteta. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i istakao da su u knjizi preslikani dokumenti Centra službe sigurnosti Mostar i da su zatim u istoj knjizi objavljeni različiti osvrti novinara, političara i reakcije čitalaca.

3. Općinski sud je obrazlažući neosnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva istakao da je tuženi autor knjige «Čuvari Jugoslavije – suradnici Udbe BiH» te da je knjiga predstavljena kao zbirka kopija-dosijea (navodnih) saradnika tadašnje službe državne sigurnosti na području BiH. Iz fotokopija predočenih stranica br. 446. i 447. navedene knjige vidljivo je, kako je dalje naveo Općinski sud, da je objavljena fotokopija prijedloga Centra službe bezbjednosti Mostar, sektor SDB od 18. februara 1988. godine za angažiranje saradnika pod brojem «D-6140» sa naznakom «strogo povjerljivo» s osobnim podacima apelanta. Općinski sud je utvrdio da tuženi nije objavio neistinitu informaciju jer na objavljivanje podataka bivše Službe državne sigurnosti SFRJ nije stavljena zabrana ili bi za objavu takvih podataka bilo neophodno predhodno odobrenje nadležnog tijela, pa da bi time apelantu nastala nematerijalna šteta. Općinski sud smatra da apelantova tvrdnja da je pretrpio duševne boli nije dovoljna da bi se zahtijevala novčana naknada za pretrpljene duševne boli, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete i javnom objavom presude odbijen.

4. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, donio presudu broj Gž-456/05 od 11. januara 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza utvdio činjenično stanje iz kojega je izvukao pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloge. Kantonalni sud je povodom apelantovog prijedloga da se pred tim sudom otvori rasprava i ponovo sasluša svjedok koji je saslušan u prvostepenom postupku, istakao da nema razloga za ponovnim saslušanjem svjedoka jer je prilikom saslušanja svjedoka u prvostepenom postupku Općinski sud u svemu postupao prema odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP). U pogledu žalbenog prigovora da prvostepeni sud nije mogao provesti dokaz uvidom u ovjerene fotokopije isprava bez predočenja originala, Kantonalni sud je isakao da je neosnovan, jer stranke tokom prvostepenog postupka nisu izrazile sumnju u autentičnost tih isprava.

5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000388 od 8. maja 2007. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog i drugostepenog suda proizašao zaključak da apelant nije dokazao da u radnjama tuženog ima elemenata klevete u smislu člana 4. stav 1. tačka d). Zakona o zaštiti od klevete FBiH («Službene novine FBiH» broj 59/02; u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) pa time da ne postoji odgovornost tuženog da apelantu nadoknadi nematerijalnu štetu. Revizijskim prigovorima, kako je dalje naveo Vrhovni sud, nisu dovedeni u pitanje pravilnost pravnog zaključka drugostepenog suda da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, jer iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da se radi o objavljenim službenim podacima iz dijela profesionalnog rada određenih državnih službi bivšeg sistema i licima angažovanim na tim poslovima. U tom smislu, apelantove tvrdnje da je općepoznata činjenica da u sredinama u kakvoj on živi postoji «naročita odbojnost prema Udbi i sistemu bivše SFRJ» nije od uticaja za drugačiji stav oba nižestepena suda, budući da apelant nije dokazao da mu je takvim radnjama tuženog (objavljivanjem dokumenata prouzrokovana šteta u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka d). Zakona o zaštiti od klevete) pruzrokovana šteta. Pravni zaključak je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, proizašao iz ocjene svih provedenih dokaza među kojima i dokaza da su objavljeni dokumenti koji se odnose na apelanta u istoj knjizi bili predmet različitih osvrta novinara, političara i reakcija čitalaca, u kojima oni izražavaju različita mišljenja o autentičnosti navedenih dokumenata (od onih da se radi o krivotvorenim ispravama do mišljenja da su u pitanju originalni dokumenti). Po ocjeni Vrhovnog suda sa takvim pristupom u navedenoj knjizi u odnosu na sporna izražavanja, apelantove tvrdnje da mu je tuženi kao autor knjige prouzrokovao nematerijalnu štetu, nisu osnovane.

6. Apelant smatra da je presudama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo pristupa sudu kao segment ovog prava. Povredu navedenog prava vidi u ocjeni dokazne građe, budući da su u konkretnom postupku korišteni materijalni dokazi u vidu fotokopija a ne originalni dokumenti. Smatra da nije bilo potrebe da dokazuje da je prenošenjem neistinitih podataka pretrpio štetu u smislu odredbe iz člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, jer je notorna činjenica, koju nije morao dokazivati, da živi u maloj patrijarhalnoj sredini u kojoj je postojala i postoji odbojnost perma Udbi i nejnim saradnicima. Povredu prava na pristup sudu nije obrazlagao.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.

11. U pogledu navodnog kršenja prava pristupa sudu, Ustavni sud konstatuje da se ne može govoriti o povredi ovog prava, budući da je apelant podnošenjem tužbe ostvario pravo da se u građanskom sudskom postupku o njegovom zahtjevu meritorno odluči te da pravilnost ili nepravilnost pravnih zaključaka iznesenih u prvostepenoj presudi bude predmet žalbenog i revizionog postupka, iz kojeg su proizašle meritorne sudske odluke. Prema tome, promatrajući postupak u cjelini, proizilazi da apelant u ovom slučaju nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na pristup sudu, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/07 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio