Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1987/07 (A. K., K. K., M. K., S. K. i A. K.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1987/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1987/07, rješavajući apelaciju Anice Krešo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anice Krešo, Kornelije Krešo, Marina Krešo, Sanje Krešo i Ane Krešo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-06-000622 od 13. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj GŽ-589/05 od 9. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anica Krešo, Kornelija Krešo, Marin Krešo, Sanja Krešo i Ana Krešo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čeljeva, općina Čapljina, koje zastupa Odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 2. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000622 od 13. aprila 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-589/05 od 9. februara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-85/03-I od 27. decembra 2004. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo «Euroherc osiguranju» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika svakom apelantu ponaosob isplati po 1.600 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa a u iznosu od po 6.400 KM odbijen. Osim toga apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.595,60 KM. S tim u vezi u postupku pred Općinskim sudom je proveden dokazni postupak čiji sastavni dio je bilo i vještačenje od strane vještaka saobraćajne struke. U navedenom postupku je utvrđeno da se 9. marta 2002. godine u mjestu Žitomislići dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je smrtno stradao Ivo Krešo, prednik apelanata. Nadalje, utvrđeno je da su u nesreći učestvovala tri vozila i to: VW Golf II sa prikolicom kojim je upravljao Ivo Krešo i koje se kretalo iz smjera Mostara ka Čapljini, putničko vozilo marke VW Golf II kojim je upravljala Lucija Buzuk, koje se kretalo iz smjera Čapljine ka Mostaru i teretno vozilo-hladnjača «Daimler Benz» sa priključnom prikolicom, vlasništvo firme «Dalmat» Čapljina koje je bilo osigurano kod tuženog, a koje se kretalo iza vozila Lucije Buzuk. U postupku je utvrđeno da se predmetna saobraćajna nesreća dogodila tako što je vozilo Golf kojim je upravljao poginuli Ivan Krešo prešlo u traku za kretanje iz suprotnog smjera jer je preticalo kolonu vozila na mjestu označenom punom linijom te da se vozilo kojim je upravljala Lucija Buzuk, usljed kočenja i pokušaja vozača da izbjegne direktan sudar prevrnulo na kolniku. Budući da se teretno vozilo kretalo iza vozila Lucije Buzuk, teretno vozilo je usljed kočenja, a u nastojanju da izbjegne sudar sa vozilom Lucije Buzuk, prešlo na lijevu prometnu traku i prednjim lijevim dijelom udarilo u lijevu bočnu stranu vozila poginulog Ive Kreše. Na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke utvrđeno je da je u momentu kočenja brzina teretnog vozila iznosila oko 74 km/h, a da je vozilo u sudar ušlo sa brzinom od oko 40 km/h,da je brzina vozila poginulog Ive Kreše iznosila oko 60 km/h a u trenutku sudara sa teretnim vozilom oko 49 km/h. Nadalje, na osnovu nalaza vještaka Općinski sud je utvrdio da je razmak između teretnog vozila i vozila Lucije Buzuk koji su se kretali jedan za drugim iznosio oko 20,6 m a da je trebao iznositi 37m. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je utvrdio da je uzrok ove saobraćajne nesreće ponašanje poginulog Ive Kreše koji je preticao kolonu vozila na nedozvoljenom mjestu što je suprotno odredbama člana 46. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na cestama («Narodne novine HNŽ» broj 7/98-u daljnjem tekstu: Zakon). Međutim, Općinski sud je utvrdio da je i vozač teretnog vozila sa 20% doprinjeo ovoj nesreći jer se ponašao suprotno odredbama člana 86. Zakona kojim je propisano da je «vozač dužan držati potreban razmak kada se kreće iza drugog vozila tako da ne ugrožava bezbjednost saobraćaja». Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su apelanti uspjeli u parnici u omjeru od 20% te im je temeljem člana 192. Zakona o obligacionim odnosima dosudio navedenu nematerijalnu štetu.

3. Protiv navedene presude i apelanti i tuženi su izjavili žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj GŽ-589/05 od 9. februara 2006. godine žalbu apelanata odbio, a žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je u potpunosti odbio tužbeni zahtjev apelanata. Osim toga Kantonalni sud je obavezao apelante da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.195 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 192. ZOO kada je utvrdio odgovornost oba učesnika u saobraćajnoj nesreći i to u omjeru 80% poginulog Ive Kreše i 20% osiguranika tuženog. Prema mišljenju Kantonalnog suda, na osnovu utvrđenih činjenica u prvostepenom postupku proizlazi da je isključivi uzrok predmetne saobraćajne nesreće nepropisno preticanje kolone vozila na punoj liniji u usjeku od strane poginulog Ive Kreše koje je imalo za posljedicu njegovu smrt. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz činjenica predmeta također proizlazi da se osiguranik tuženog kretao propisanom brzinom i na udaljenosti od vozila koje je bilo ispred njega za oko 20,6m te da, s tim u vezi, ničim nije ugrozio bezbjednost saobraćaja niti može biti odgovoran za nastanak predmetne saobraćajne nesreće. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu.

4. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000622 od 13. aprila 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata razloge i obrazloženja drugostepenog suda te je zaključio da je pobijana odluka pravilna i zakonita te da je donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava kao i u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju budući da smatraju da su se dogodile dvije saobraćajne nesreće koje je trebalo činjenično razdvojiti, te da sudovi nisu uzeli u obzir nalaz vještaka saobraćajne struke u dijelu u kojem je navedeno da je do predmetne saobraćajne nesreće došlo usljed nepoštivanja saobraćajnih propisa od strane osiguranika tuženog.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u predmetnom postupku, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih zakonskih odredbi, utvrdili da apelantima ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika budući da iz činjenica predmeta proizlazi da je do predmetne saobraćajne nesreće došlo isključivo usljed nepoštivanja saobraćajnih propisa od strane poginulog Ive Kreše-prednika apelanata. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta, također, proizlazi da su sudovi prilikom donošenja osporenih presuda uzeli u obzir i nalaz vještaka saobraćajne struke prema kome brzina kretanja i udaljenost teretnog vozila, vlasništvo osiguranika tuženog, nije uzrok predmetne saobraćajne nesreće. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo i na koji je utvrđeno činjenično stanje. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1987/07 (A. K., K. K., M. K., S. K. i A. K.) | Sudska praksa | Aktio