Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2027/07 (Š.B, S.B, mldb. S.B. i mldb. Z.B.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2027/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2027/07, rješavajući apelaciju Š.B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 u 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š.B, S.B, mldb. S.B. i mldb. Z.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001089 od 12. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-898/05 od 8. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-495/03-II od 6. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š.B, S.B, mldb. S.B. i mldb. Z.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Buturović Polja, Općina Konjic, koje zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 9. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001089 od 12. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-898/05 od 8. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-495/03-II od 6. maja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-495/03-II od 6. maja 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev F.B. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i naloženo d.d. «Vranica» Sarajevo, G.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da predniku apelanata isplati plaću za period od marta do juna 2003. godine, regres za 2002. i 2003. godinu, dvije putne karte i naknadu za prevoz za period od 1. septembra 2002. godine do 15. aprila 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima pobliže navedenim u presudi, te troškove parničnog postupka. Osim toga, navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev prednika apelanata u dijelu koji se odnosio na utvrđivanje ništavosti odluke tužene o otkazu ugovora o radu, povratu na odgovarajuće radno mjesto sa punim radnim vremenom, te naknadu plaća za puno radno vrijeme za periode i iznose navedene u presudi. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je prednik apelanata bio zaposlen kod tužene na radnom mjestu VKV vozač i to na osnovu ugovora o radu od 2. jula 2002. godine a kojim je već ranije zaključeni ugovor o radu usklađen sa odredbama novog Zakona o radu. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je tužena predniku apelanata 20. jula 2003. godine otkazala ugovor o radu zbog počinjene teške povrede radne obaveze zbog kašnjenja na posao i s tim u vezi nenadoknađivanja izgubljenog radnog vremena, napuštanja radnog mjesta prije isteka radnog vremena, odbijanja da radi subotom i odbijanja obavljanja određenih poslova. Naime, u postupku je utvrđeno da je prednik apelanata, koji je u međuvremenu umro, budući da je zaključio ugovor o radu za obavljanje poslova VKV vozača odbio da privremeno obavlja poslove tesara na izgradnji zgrade «Avaza» iako je u ugovoru o radu bilo navedeno da «u nedostatku navedenih poslova na gradilištu-radnom mjestu na kome se izvode radovi, zaposlenik je dužan obavljati i druge poslove po nalogu neposrednog rukovodioca». Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 88. st. 1. i 4. Zakona o radu («Službene novine F BIH» br. 43/99 i 32/00) prema kojima «poslodavac može otkazati ugovor o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju teže povrede radnih obaveza iz ugovora o radu a koje su takve naravi da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos» Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da tužena vrati prednika apelanta na odgovarajuće radno mjesto na punim radnim vremenom i da mu naknadi plaće za puno radno vrijeme za traženi period. Međutim, Općinski sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata plaća, regresa i naknada za prevoz za traženi period budući da je u toku postupka, prema mišljenju Općinskog suda, nesporno utvrđeno da je u spornom periodu prednik apelanata bio u radnom odnosu kod tužene i da je koristio godišnji odmor, kao i prevoz na posao i sa posla.
3. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj Gž-898/05 od 8. juna 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da Kantonalni sud u cjelosti prihvata razloge prvostepenog suda u pogledu utvrđenih činjenica koje se odnose na povredu radne dužnosti od strane prednika apelanata. Osim toga Kantonalni sud je naveo da smatra da su žalbeni navodi koji su vezani za tvrdnju apelanata da tužena predniku apelanata nije mogla naložiti da obavlja poslove tesara jer je on VKV vozač budući da iz ugovora o radu proizlazi da je prednik apelanata pristao i bio obavezan da u nednostatku poslova na radnom mjestu na koje je primljen obavlja i druge poslove po nalogu neposrednog rukovodioca te da s tim u vezi prednik apelanata nije ranije isticao nikakve prigovore.
4. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-001089 od 12. aprila 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U presudi je Vrhovni sud naveo da su svi razlozi revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava već isticani u žalbi i da ih je drugostepeni sud odbio dajući u svojoj presude valjane razloge za takvo odlučenje i da ih Vrhovni sud u cjelosti prihvata. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori koji su se odnosili na utvrđeno činjenično stanje nisu relevantni za odlučivanje o reviziji jer je članom 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti vide u nedovoljno obrazloženim presudama sudova, nedostatku razloga na kojima se temelje osporene presude, kao i na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane sudova a sve ovo vezano za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zahtjev za povrat na posao i utvrđenje da je odluka o otkazu predniku apelanata nezakonita. Apelanti smatraju da je njihov prednik imao pravo da odbije rad na visini budući da nije bio osposobljen za poslove tesara jer je takva mogućnost predviđena članom 39. Zakona o zaštiti na radu, članom 50. Zakona o radu pa i Pravilnikom o radu tužene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava i s tim u vezi nedovoljno obrazloženih presuda. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih zakonskih odredbi, utvrdili da je predniku apelanata ugovor o radu otkazan zbog teške povrede radnih obaveza zbog kašnjenja na posao, nenadoknađivanja izgubljenog radnog vremena, ranijih odlazaka sa posla te odbijanja da radi subotom. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je predniku apelanata otkaz uručen i zbog odbijanja obavljanja poslova tesara na koje nije bio raspoređen i za koje nije bio osposobljen te da su, s tim u vezi, sudovi utvrdili da prednik apelanata nema pravo zahtijevati da ga tužena vrati na posao. Sudovi su utvrdili da iz činjenica predmeta, također, proizlazi da je ugovorom o radu koji je prednik apelanta zaključio sa tuženom bilo predviđeno da u slučaju nedostatka poslova na radnom mjestu na koje je prednik apelanata primljen-VKV vozač, prednik apelanata imao obavezu da obavlja i druge poslove u skladu sa nalogom neposrednog rukovodioca. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 50. Zakona o radu na koji se apelanti pozivaju, propisano da «zaposlenik ima pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene propisane mjere zaštite na radu i o tome je dužan odmah obavijestiti inspekciju rada kantona.». Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da prednik apelanata nije isticao nikakve prigovore u vezi preuzete obaveze da obavlja i druge poslove u skladu sa nalogom neposrednog rukovodioca, niti je o tome obavijestio nadležnu inspekciju. već je samo odbio da izvrši nalog neporednog rukovodioca. S tim u vezi redovni sudovi su utvrdili da je prednik apelanata temeljem odredbi člana 88. st. 1. i 4. Zakona o radu i člana 76. stav 1. Pravilnika o radu tužene kojim su propisane teže povrede radnih obaveza, počinio težu povredu radnih obaveza, te da mu je na osnovu navedenih zakonskih odredaba i otkazan ugovor o radu. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović