Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/07 (E. Ć.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2048/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2048/07, rješavajući apelaciju Esada Ćeske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Ćeske podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001027 od 10. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-234/05 od 18. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-452/03 od 10. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Ćesko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 10. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001027 od 10. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-234/05 od 18. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-452/03 od 10. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-452/03 od 10. marta 2005. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev «Šipad» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tužitelj tražio da se utvrdi da je kao pravni sljednik SOUR «Šipad» i kasnije «Šipad Holding» d.d Sarajevo dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama pobliže naznačenim u presudi, te da je tuženi «Šipad Export-
Import» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpiti da na temelju sudske presude zemljišno-knjižni ured Općinskog suda uknjiži pravo vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama kao i da se ZK Uredu naloži da izvrši uknjižbu navedenih nekretnina sa imena tuženog na ime i u vlasništvo tužitelja. U postupku pred Općinskim sudom, na glavnoj raspravi je konstatirano da se u parnicu kao umješač na strani tužitelja uključio i apelant. Nadalje, u postupku je bilo sporno pitanje sticanja prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama budući da je tužitelj tvrdio da je 30. januara 1979. godine kao kupac sa NIŠRO «Oslobođenje» kao prodavcem zaključio kupoprodajni ugovor čiji je predmet bila poslovna zgrada koja se nalazi u Sarajevu u ulici Maršala Tita broj 13, upisana u zk.ul.XLVII/122 KO Sarajevo, da su navedene nekretnine kupljene za račun i u ime tadašnjeg SOUR «Šipad», te da je od septembra 1980. godine bio u posjedu predmetnih nekretnina i da ih je nesmetano koristio. Osim toga, i tuženi je tvrdio da je 1979. od istog prodavca kupio iste nekretnine i da je u zemljišnim knjigama upisano njegovo pravo raspolaganja i korištenja na predmetnim nekretninama u dijelu 1/1. Nadalje, na osnovu provedenog dokaznog postupka, između ostalog, je utvrđeno da je 30. septembra 1970. godine sačinjen zapisnik o izvršenoj primopredaji predmetnih nekretnina koji je potpisan od strane radne zajednice SOUR Šipad i radne organizacije tuženog a nakon izvršene kupoprodaje predmetnih nekretnina. Tom prilikom je izvršena i podjela predmetne zgrade i to tako što je tuženom pripao četvrti sprat i dio prizemlja, dok je tužitelj preuzeo objekat na korištenje sa čitavom projektnom dokumentacijom a takođe i obaveze koje je tuženi kao kupac ugovorom o kupoprodaji preuzeo prema prodavcu predmetnih nekretnina.
3. Nadalje, utvrđeno je da je 6. oktobra 1980. godine potpisan ugovor o izvođenju radova na građevinskim objektima čiji je naručilac bio SOUR Šipad a izvođač Šipad Komerc. Predmet ugovora je bio popravak poslovnog prostora te nadziđivanje objekta u cilju uspostave poslovnog prostora koji će činiti cjelinu sa preuzetim prostorom od strane tuženog. Osim toga, na osnovu rješenja Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo o privatizaciji tužitelja broj 21-04/1-19-1608-43/NP od 4.septembra 2002. godine utvrđeno je da je predmetna nekretnina unesena u osnivački kapital privatizovanog preduzeća tužitelja, te da je i u Programu za privatizaciju ove firme i u Bilanci stanja unesena i predmetna nekretnina. Pored toga utvrđeno je da je 8. novembra 1990. godine «Šipad Export Import preduzeće za spoljnu trgovinu» sa P.T. «Šipad složeno preduzeće Šumarstva drveta i prometa» Sarajevo podnijelo tužbu Općinskom sudu radi predaje u posjed predmetnih nekretnina. S tim u vezi je 19. februara 2001. godine u z.k. ul. XLVII/122 KO Sarajevo na strani B vlasničkog lista izvršena zabilježba spora - protivtužba «Šipad holding dd Sarajevo» zavedena pod brojem PS-533/98 na dijelu poslovnih prostorija iz A lista i da zabilježba ostaje do okončanja ovog spora. Osim toga utvrđeno je da je navedena protivtužba postala samostalna tužba zavedena pod brojem PS-94/01, te da se u tom predmetu vodi i parnica pod brojem PS-452/03.
4. Imajući u vidu sve navedeno Općinski sud je u presudi istakao da «u činjeničnom osnovu tužilac navodi, između ostalog, da je od septembra 1980. godine koristio i bio posjednik predmetnog poslovnog prostora uključujući i njegovog prednika SOUR Šipad te nadalje ističe da je stekao pravo raspolaganja na pomenutim nekretninama kao sredstvo u društvenoj svojini, temeljem posebne dosjelosti koju je poznavao tadašnji Zakon o udruženom radu. Nadalje je u svom tužbenom zahtjevu zahtijevao da sud utvrđujućom presudom odluči o sticanju prava vlasništva u njegovu korist na nektetninama iz tužbenog zahtjeva koje su stečene dosjelošću u smislu Zakona». S tim u vezi Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju treba «razlikovati dvije kategorije: pravo raspolaganja i pravo vlasništva koje se međusobno razlikuju u formi, ali posebno u suštini, pa kao takve suštinski različite kategorije ne mogu imati međusobni uzajamni značaj niti izvoditi pravo jedne iz druge kategorije jer vrijeme trajanja raspolaganja ne može se uračunati u održaj za sticanje prava vlasništva u smislu člana 28. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (ZOVPO)». Nadalje, Općinski sud je naveo da je sticanje vlasništva održajem na društvenoj svojini bilo zabranjeno imperativnom zakonskom normom budući da je «u članu 29. ZOVPO propisano da se vlasništvo ne može steći održajem na društvenoj svojini». Nadalje Općinski sud je naveo da je «za svo vrijeme trajanja državine na predmetnim nekretninama u ranijem periodu za vrijeme kada je ZUR imao snagu pozitivnog zakonskog propisa nekretnina imala karakter društvene svojine i na istoj je postojalo pravo raspolaganja na kojoj se imperativnom zakonskom normom ne može steći pravo vlasništva održajem»,
5. Osim toga Općinski sud je naveo da je bez značaja za predmetnu stvar pozivanje tužitelja na održaj posebne vrste iz člana 268. stav 1. Zakona o udruženom radu kojim je bilo propisano da «se vraćanje nepokretnosti koja je postala društvena svojina bez pravnog osnova, može zahtijevati u roku od pet godina od saznanja a najkasnije u roku od 10 godina» budući da se predmetnim tužbenim zahtjevom tražilo utvrđivanje prava vlasništva održajem» a ne povrat nekretnina. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je u cjelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
6. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj Pž-234/05 od 18. novembra 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su svi žalbeni navodi tužitelja neosnovani budući da je cijelo vrijeme trajanja održaja predmetna nekretnina bila društvena svojina a da je članom 29. Zakona o vlasničko pravnim odnosima bilo izričito propisano da se vlasništvo ne može steći održajem na društvenoj svojini.
7. Protiv navedene presude apelant je kao umješač na strani tužitelja izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001027 od 10. maja 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz «provedenih dokaza i utvrđenog činjenično stanja proizlazi da je tuženi u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Sarajevu zk.ul. XLVII/122 upisan kao nosilac prava raspolaganja na svim nekretninama iz tog uloška a koje su i predmet ovog spora, da su stranke zaključile sudsko poravnanje broj PS:553/98 10.4.2002. godine». Nadalje Vrhovni sud je naveo da je članom I tačka 2 navedenog sudskog poravnanja tuženi priznao tužitelju pravo vlasništva na kancelarijskom prostoru ukupne površine 40,98 metara kvadratnih koji je dio predmetnih nekretnina i pristao da se u zemljišnim knjigama upiše tužitelj kao vlasnik tih nekretnina u postupku privatizacije prema odredbama Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije («Službeni list F BIH» 54/99). Osim toga Vrhovni sud je istakao da je «u tačci 3. člana I iste Nagodbe tužitelj tuženom priznao pravo raspolaganja odnosno vlasništvo na ostalim nekretninama iz ovog uloška, da je umješač-revident na osnovu rješenja o privatizaciji broj 21-04/1-19-1608-43/NP od 4.9.2002. godine Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo postao vlasnik 99,54% ukupnog kapitala tužitelja, što iznosi 135.468,00 KM i što prema početnom bilansu u postupku privatizacije tužitelja čine nekretnine kancelarijski prostor u površini od 40,98 metara kvadratnih».
8. Konačno, Vrhovni sud je naveo «obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje sudovi pravilno zaključuju da se konkretni sporni odnos ne može rješavati u skladu sa Zakonom o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službreni list SFRJ» 6/80) jer se na nekretninama društvenog odnosno državnog vlasništva ne može sticati pravo vlasništva putem dosjelosti kako se tužbom i traži. Konkretni sporni odnos se ne može rješavati ni u skladu sa odredbama Zakona o udruženom radu kako to revident pogrešno tvrdi, upravo iz razloga koje su ti sudovi dali, te obzirom na činjenicu da taj Zakon i ne poznaje pravo vlasništva a prestao je i da važi». S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja i da su za takvo odlučenje dali valjane razloge koje i taj sud u potpunosti prihvata.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena time što je Vrhovni sud, suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku, u revizionom postupku sam utvrđivao činjenice-postojanje sudske nagodbe, Programa privatizacije i Bilance preduzeća. Osim toga, apelant smatra da su redovni sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz obrazloženje da se na društvenoj imovini nije moglo steći pravo vlasništva održajem, pogrešno primjenili materijalno pravo budući da se tadašnje pravo raspolaganja na imovini u društvenom vlasništvu transformisalo u državno vlasništvo odnosno u državni kapital.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog toga što je Vrhovni sud u revzijskom postupku sam utvrđivao činjenično stanje i na osnovu toga donio revizionu presudu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U vezi sa navodima apelanta da je Vrhovni sud sam utvrđivao činjenično stanje vezano za postojanje sudske nagodbe, početnu bilancu preduzeća i program privatizacije, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u dokaznom postupku izvršio uvid u predmet PS:553/98 u kome je 2002. godine sklopljena sudska nagodba, kao i u dokumente vezane za početnu bilancu preduzeća i program privatizacije što je i navedeno u obrazloženju prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije samostalno utvrđivao predmetne činjenice već da su u revizionoj presudi te činjenice samo detaljno interpretirane. Osim toga, a vezano za navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na već citirane članove 28. i 29. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme za koje tužitelj tvrdi da je imao državinu predmetnih nekretnina, a kojima je izričito propisana zabrana sticanja prava vlasništva održajem na nekretninama u društvenom vlasništvu. Osim toga Ustavni sud podsjeća i da iz presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelant, u skladu sa odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća («Službeni list FBH» br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 28/04, 44/04, 42/06) kojima je riješeno pitanje pretvorbe društvenog, odnosno državnog vlasništva u privatno, postao vlasnik državnog kapitala tužitelja navedenog u već pomenutom rješenju Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo broj 21-04/1-19-1608-43/NP od 4.9.2002. godine, a tužitelj imovine iz Programa privatizacije i Početne bilance društva, te da je i s tim u vezi, zadovoljavajuće obrazloženje sudova zašto nije bilo moguće utvrditi sticanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama.
16. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta a prije njega i tužitelja, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović