Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2051/07 (R. S.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2051/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2051/07, rješavajući apelaciju Radojke Stević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Stević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000450 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-878/05 od 31. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1821/04 od 18. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radojka Stević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić i Nihad Konjić iz Tuzle, podnijela je 11. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000450 od 8. maja 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-878/05 od 31. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1821/04 od 18. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.1821/04 od 18. marta 2005. godine odbijen je u cjelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj Općina Lukavac (u daljnjem tekstu: tužena) na ime naknade materijalne štete zbog sječe šume isplati ukupan iznos od 19.264,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. decembra 2003. godine kao dana preuzimanja u posjed nekretnina, kao i da joj tužena naknadi troškove parničnog postupka. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je apelantica, kao vlasnica, bila u posjedu predmetnih nekretnina i da ih je koristila sve do 1995. godine kada je nekretnine napustila i otišla u Doboj gdje je boravila tri godine, te da je apelantici krajem 2003. godine izvršen povrat predmetnih nekretnina. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je sječa šume koja se nalazila na predmetnim nekretninama obavljena u periodu od 1996. do 1997. godine, a da je apelanticin sin koji je kod punomoćnika i sastavljao predmetnu tužbu znao da je sječa šume tada obavljena. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je apelantica predmetni tužbeni zahtjev podnijela 20. maja 2004. godine, te da je članom 376. st.1 i 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, «Službeni list SRBiH» br. 2/92 i «Službene novine F BIH» br. 13/93, 13/94 i 29/03-u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno da u svakom slučaju takvo potraživanje zastarjeva za pet godina od dana kada je šteta učinjena. Imajući u vidu navedene relevantne zakonske odredbe, kao i period kada je sječa šume obavljena, te datum podnošenja tužbenog zahtjeva, Općinski sud je odbio apelanticin tužbeni zahtjev zbog proteka objektivnog roka zastare potraživanja.
3. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj Gž-878/05 od 31. januara 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi budući da je u situaciji kada je protekao objektivni rok zastare od pet godina od dana kada je šteta nastala sasvim irelevantno kada je apelantica saznala za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da «i u najpovoljnijoj varijanti za tužiteljicu u situaciji da je sječa šume izvršena 31.12.1997. godine te da je sa tim datumom tužiteljici pričinjena šteta, rok iz člana 376. stav
2. ZOO joj je istekao 31.12.2002. godine a tužbu u ovoj pravnoj stvari je podnijela tek 20.5.2004. godine».
4. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000450 od 8. maja 2007. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija neosnovana budući da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i boravka iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Naime, apelantica smatra da je u njenom slučaju trebalo voditi računa o činjenici da nije mogla izvršiti povrat svojih nekretnina koje je napustila 1995. godine sve do 2003. godine i da je tek tada saznala za učinjenu štetu i počnioca te da do povrata imovine i nisu niti mogli teći rokovi zastare. Osim toga apelantica smatra da su sudovi u nekim drugim predmetnima istog činjeničnog i pravnog stanja donosili sasvim drugačije odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i sloboda kretanja i prebivališta povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi sa navodima apelantice Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi sa navodima apelantice da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo utvrđenjem da je njeno potraživanje zastarjelo Ustavni sud podsjeća da je članom 376. stav 1. i 2. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i štetnika, odnosno da potraživanje ovakve vrste u svakom slučaju zastarjeva za pet godina. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je predmetna šteta-sječa šumenastala u toku 1996. i 1997. godine. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je apelantica tužbu za naknadu materijalne štete zbog navedene sječe podnijela 20. maja 2004. godine, dakle sedam godina nakon nastanka štete, odnosno dvije godine nakon isteka objektivnog roka zastare. Pored toga Ustavni sud primjećuje da je apelantica u apelaciji navela da sudovi nisu uzeli u obzir da je 1995. godine napustila predmetne nekretnine te da je u njihov posjed uvedena tek 2003. godine kada je i saznala za počinjenu štetu te da smatra da su joj sudovi takvim utvrđenjem u osporenim presudama povrijedili slobodu kretanja i prebivališta. S tim u vezi, Ustavni sud posjeća da su sudovi u osporenim presudama istakli da je navedeni zakonski rok prekluzivan te da, bez obzira na razloge, zakonskim odredbama nije ostavljena mogućnost produženja ili kasnijeg početka računanja ovog roka.
12. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova zašto je apelanticino potraživanje zastarjelo nisu proizvoljna i da u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno i na štetu apelantice primjenili materijalno pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelantice, uključujući i sva pitanja koja je apelantica ponovo postavila u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na zaključak da je apelantici na bilo koji način osporenim presudama povrijeđena sloboda kretanja i prebivališta budući da je predmet konkretnog postupka bila naknada materijalne štete a ne nametnuto ograničenje slobode kretanja i izbora prebivališta apelantice. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenja slobode kretanja i prebivališta osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenja slobode kretanja i prebivališta odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav već naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenja slobode kretanja i prebivališta iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović