Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2020/07 (B. G.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2020/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2020/07, rješavajući apelaciju Branka Gladanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Gladanca podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj: 014-0-U-07-000 043 od 16. maja 2007. godine, rješenja Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banja Luci broj 1134968896 od 24. januara 2007. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijale Istočno Sarajevo, broj: 1134968896 od 10. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Gladanac (u daljnjem tekstu. apelant) iz Višegrada podnio je 6. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 043 od 16. maja 2007. godine, rješenja Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu u Banja Luci broj 1134968896 od 24. januara 2007. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo, broj: 1134968896 od 10. augusta 2006. godine
2. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond) je rješenjem broj: 1134968896 od 10. augusta 2006. godine, apelantu kao korisniku starosne penzije odredio penziju i to, počev od 1. oktobra 2002. godine u iznosu od 326,31 KM mjesečno, počev od 1. januara 2003. godine u iznosu od 318,04 KM mjesečno i počev od 1. januara 2004. godine i dalje u iznosu od 309,78 KM mjesečno. Istim rješenjem je utvrđeno da se ovako određena penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u Fondu namjenjenih za isplatu penzija, te da će se isplata penzije po ovom rješenju vršiti počev od 1. oktobra 2002. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu rješenjem Fonda broj: 1134968896 od 9. septembra 2003. godine u postupku određivanja starosne penzije, određen novi iznos penzije, i to počev od 1. oktobra 2002. godine u mjesečnom iznosu od 326,31 KM, I to na osnovu ukupnog navršenog penzijskog staža apelanta u trajanju od četrdeset godina, četiri mjeseca i dvadesetpet dana i penzijskog osnova od 413,05 KM, utvrđenog na temelju ličnih dohodaka ostvarenih od 1970 do 1974. godine. Dalje je navedeno da je rješenjem Odjeljenja za rješavanje o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja u drugom stepenu, Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 1134968896 od 6. jula 2006. godine, poništeno rješenje Fonda od 9. septembra 2003. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, jer je utvrđeno da je apelantu na nezakonit način određen penzijski osnov, jer je u isti uračunat lični dohodak apelanta iz 1974. godine. Postupajući po primjedbama drugostepenog organa Fond je u ponovnom postupku utvrdio da ukupan penzijski staž apelanta iznosi četrdeset godina, četiri mjeseca i dvadesetpet dana, i da se na navedeni penzijski staž starosna penzija određuje prema članu 88. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS-a“, broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), i to počev 1. oktobra 2002. godine, u visini od 79% od utvrđenog osnova, što iznosi 326,31 KM. Takođe, Fond je od utvrđenog penzijskog osnova, po pripadajućem procentu za penzijski staž, prema odredbi člana 88. Zakona o PIO, apelantu odredio penziju od 1. januara 2003. godine, u procentu od 77% što iznosi 318,04 KM, i od januara 2004. godine i dalje u procentu od 75%, odnosno u iznosu od 309,78 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta, kojom je osporavao zakonitost prvostepenog rješenja od 10. augusta 2006. godine, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 1134968896 od 24. januara 2007. godine, kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj organ uvidom u spise predmeta utvrdio da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu zasnovano. Naime, cijeneći zakonitost prvostepenog rješenja Odjeljenje je utvrdilo da je odredbama člana 77. do 87 Zakon o PIO decidno propisan način utvrđivanja penzijskog osnova za određivanje penzije, dok je odredbom člana 88. Zakona o PIO propisan način određivanja visine starosne penzije, na način da se ista određuje od utvrđenog penzijskog osnova prema dužini ostvarenog penzijskog staža u taksativno utvrđenim procentima. Prema tome Odjeljenje je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno primjenio odredbe materijalnog prava u postupku određivanja visine starosne penzije apelantu, kada je od utvrđenog penzijskog osnova a prema odredbi člana 88. Zakona o PIO i ostvarenog penzijskog staža apelanta od od četrdeset godina, četiri mjeseca i dvadestipet dana, odredio visinu penzije kao u dispozitivu odluke.
4. Okružni sud u Istočnom Sarajevu je presudom broj 014-0-U-07-000 043 od 16. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja tuženog, Odjeljenja broj 1134968896 od 24. januara 2007. godine, u predmetu određivanja novog iznosa starosne penzije apelantu. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno da je apelant tužbom osporavao rješenje Odjeljenja, zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava, tvrdeći da mu penzijski osnov za određivanje starosne penzije nije pravilno utvrđen, a samim tim i visina penzije. Ovaj sud je ocijenio da je drugostepeni organ na upotpunosti pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Naime, po ocjeni ovog suda Odjeljenje je pravilnom primjenom odredbe člana 77. do 87 Zakona o PIO, utvrdio penzijski osnov za određivanje penzije apelantu u iznosu od 413,04 KM, a od utvrđenog penzijskog osnova je dalje pravilnom primjenom člana 88. istog zakona, prema ostvarenom penzijskom stažu apelanta, odredio visinu starosne penzije koja mu pripada. Prema tome Okružni sud je zaljučio da je visina penzije apelantu pravilno određena i donesena u skladu sa zakonom, pa je prema tome ovaj sud ocijenio kao neosnovane navode apelanta.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je penzionisan rješenjem Zajednice penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Filijala Sarajevo broj 1134968896 od 6. jula 1974 godine i da mu je navedenim rješenjem priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. jula 1974. godine u iznosu od 2.710,60 dinara. U postupku ostvarivanja prava na starosnu penziju u Republici Srpskoj, navodi da mu je od strane Fonda Republike Srpske zatraženo da dostavi podatke o visini plate za period od 1. januara 1970. godine do 1. jula 1974. godine, koje nije mogao priložiti uz zahtjev, budući da su ta dokumenta uništena, jer su bila pohranjena u zgradi bivšeg SUP-a u Višegradu. i da je uz zahtjev za ostvarivanja prava na starosnu penziju priložio potvrdu. S tim u vezi apelant se žali da se pobijane odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer mu je penzijski osnov i visina penzije određena na temelju dokumentacije priložene uz zahtjev.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima faciedokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud, zapaža da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenje donesena u upravnom postupku sadrže jasno obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, izvedenog na temelju relevantne dokumentacije koju je apelant priložio uz zahtjev radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. Imajući u vidu navedeno, te stav naveden u prethodnoj tački (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su utvrdili činjenično stanje i stoga ,u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant, se dalje žali da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola uz Evropsku konveciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović