Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/07 (O. D. i S. D.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2099/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2099/07, rješavajući apelaciju Ohrana Durakovića i Suade Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ohrana Durakovića i Suade Duraković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-555/05 od 19. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ohran Duraković (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Suada Duraković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Tuzle, koje zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 17. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-555/05 od 19. aprila 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.3018/03 od 11. februara 2005. godine obavezano je „Sarajevo osiguranje“ DD Sarajevo, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoapelantu isplati naknadu nematerijalne štete i to, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšteživotne aktivnosti iznos od 5.600,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 3.500,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 2.800,00 KM, što ukupno iznosi 11.900,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. decembra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, i na ime naknade materijalne štete, po osnovu troškova liječenja iznos od 2.394,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. augusta 2003. godine pa do konačne isplate. Istom presudom tuženi je obavezan da drugoapelantu isplati naknadu nematerijalne štete, i to za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšteživotne aktivnosti iznos od 1.505,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 2.100,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 1.750,00 KM, što ukupno iznosi 3.355,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. decembra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su prvoapelant i drugoapelant podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se desila 7. jula 2003. godine na magistralnom putu Tuzla-Sarajevo, u kojoj su učestvovala tri vozila, i to putničko motorno vozilo marke „Mercedes“ kojim je upravljao prvoapelant, teretno motorno vozilo marke „Daimler benz“ kojim je upravljao H.K. i putničko motorno vozilo marke „Opel Kadet“ kojim je upravljao H.H. U postupku pred Općinskim sudom nakon provedenog dokaznog postupka, u kojem se sud prioritetno bazirao na nalazu vještaka saobraćajne i medicinske struke, na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je saobraćajnu nesreću prouzrokovao vozač putničkog motornog vozila marke „Opel Kadet“, čije vozilo je osigurano kod tuženog, po polici osiguranja broj No-01-0819521 sa važnošću do 30. oktobra 2003. godine. Vozač navedenog putničkog vozila je svojim vozilom započeo radnju preticanja teretnog motornog vozila, kada za to nije imao vremensko-prostorne uvjete jer se u tom momentu iz suprotnog smjera kretalo vozilo kojim je upravljao prvoapelant, koji je tu radnju preticanja kasno uočio i reagovao je radnjom kočenja, pa je samim tim ostvario kantak sa teretnim vozilom. Općinski sud je na temelju člana 192. Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da je vozač putničkog automobila „Opel Kadet“ prouzrokovao saobraćajnu nesreću i da je njegov doprinos nastanku štetnog događaja 70%, dok je doprinos prvoapelanata nastanku štetnog događaja 30%. Uvidom u nalaz vještaka ortopeda utvrđeno je da su prvoapelant i drugoapelant tom prilikom zadobili povrede koje su imale karakter teške tjelesne povrede, zbog čega su trpili bolove izuzetno jakog intenziteta, a na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra je utvrđeno da su tom prilikom doživili i tzv. primarni strah velikog intenziteta. Prema tome Općinski sud je zaključio da je saobraćajna nesreća kod prvoapelanta prouzrokovala umanjenja opšteživotne sposobnosti od 20%, dok je kod drugoapelanta to umanjenje 5%. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima propisano da će sud ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilja kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koji nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom . Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje kao i odrdbu člana 200. ZOO, Općinski sud je zaključio da prvoapelant i drugoapelant imaju pravo na naknadu štete kao u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-555/05 od 19. aprila 2007. godine žalbe drugoapelanta i tuženog su djelimično uvažene i prvostepena presuda je preinačena, tako što je prvoapelantu dosuđena naknada za pretrpljeni strah sa iznosa od 2.800,00 KM smanjena na iznos od 1.750,00 KM, a da kamata na dosuđenu naknadu za materijalnu štetu umjesto od 31. augusta 2003. godine teče od 11. februara 2005. godine kao dana presuđenja, dok je drugoapelantu naknada za umanjenje životne aktivnosti sa iznosa od 1.505,00 KM povećana na iznos od 2.500,00 KM, naknada za pretrpljene pretrpljene fizičke bolove je smanjena sa iznosa od 2.100,00 KM na iznos od 2.000,00 KM i naknada za pretrpljeni strah je sa iznosa od 1.750,00 KM smanjena na iznos od 1.000,00 KM. U preostalom dijelu presuda prvostepenog suda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prilikom utvrđivanja visine pripadajuće naknade za određene vidove nematerijalne štete prvoapelantu pogrešno primjenio odredbu člana 200. ZOO. Kantonalni sud je ocijeni osnovanim prigovor tuženog u dijelu dosuđene naknade štete prvoapelantu za pretrpljeni strah, tako što je postupajući prema članu 192. ZOO utvrdio da pravična naknada koja pripada prvoapelantu za taj vid štete iznosi 1.750,00 KM, budući da je u prvostepenom postupku utvrđen doprinos prvoapelanta nastanku štetnog događaja 30%. Kantonalni sud je ocijenio osnovanim prigovor drugoapelanta u dijelu kojim se žali na dosuđeni iznos naknade štete za umanjenje životne aktivnosti, tako da je Kantonalni sud ovaj vid naknade povećao na iznos od 2.500,00 KM, jer je utvrdio da je prvostepeni sud u odnosu na drugoapelanta pogrešno odgovornost prvoapelanta nastanku štetnog događaja doveo u vezu sa drugoapelantom, kao suvozačem. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da drugoapelantu za 5% umanjenja životne aktivnosti, pripada pravična naknada u iznosu od 2.500,00 KM. Međutim, u vezi naknade koja pripada drugoapelantu za pretrpljene fizičke bolove, ovaj sud je ocijeni da mu s obzirom na dužinu trajanja fizičkih bolova utvrđenih vještačenjem pripada naknada u iznosu od 2.000,00 KM, a za pretrpljeni strah u iznosu od 1.000,00 KM a što je po ocjeni Kantonalnog suda a u smislu odredbe člana 200. ZOO, adekvatna naknada za taj vid štete. Kantonalni sud je dalje ocijenio neosnovanim prigovor tuženog da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, kada je zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos na ime nematerijalne štete odredio od dana podnošenja tužbe. Ovo iz razloga što se suprotno navodima žalbe, Kantonalni sud u postupku odlučenja pozvao na stav Vrhovnog suda FBiH, prema kome se kamata na pravičnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu određuje od dana podnošenja tužbe, koji stav je izražen u zaključku Građanskog odjeljenja tog suda od 9. aprila 2003. godine (Bilten Vrhovnog suda FBiH 2002/2003-
14).
6. Apelanti se žale da im je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Smatraju da se osporena presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je visinu naknade štete za pretrpljene fizičke bolove i strah ovaj sud utvrdio prostom matematikom (množenje i sabiranje), ne vodeći računa o drugim okolnostima, kao što su na primjer neugodnosti u toku liječenja. Smatraju da se utvrđivanje pravične naknade mora temeljiti na preciznom izjašnjenju sudskog vještaka u pogledu stepena i trajanja fizičkih bolova i straha (po danima) i drigim okolnostima. Takođe navode da je stav Kantonalnog suda utemeljen na Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda koji su uvojeni 20. februara 2006.godine, koje kriterije je po njihovoj ocjeni Kantonalni sud nepravilno primjenio.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je obrazloženje presude Kantonalnog suda jasno i precizno u smislu da je taj sud odlučivao na temelju činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku, da su prvoapelant i drugoapelant prilikom saobraćajne nesreće zadobili povrede koje su imale karakter teške tjelesne povrede, zbog čega su trpili bolove izuzetno jakog intenziteta, ali da je prvostepena presuda preinačena zbog pogrešne primjene odredbe člana 200. ZOO u dijelu dosuđene naknade za pretrpljeni strah prvoapelantu, a u odnosu na dosuđeni naknadu drugoapelantu za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah, jer nije objektivno određena u skladu sa nalazom vještaka medicinske struke a prema odredbi člana 200. ZOO. S tim u vezi Kantonalni sud je jasno obrazložio primjenu člana 192. ZOO. na temelju kojeg je odredio da prvoapelantu pripada naknada štete za pretrpljeni strah srazmjerno njegovom doprinos nastanku štetnog događaja, koji je u prvostepenom postupku određen u visini od 30%. Ustavni sud takođe zapaža da je Kantonalni sud je jasno obrazložio svoju odluku u dijelu određivanja naknade drugoapelantu za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, i da je naknadu odredio na temelju nalaz vještaka medicinske struke, prema članu 200. ZOO. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud razloge zbog kojih je tako postupio nedvosmisleno i jasno obrazložio. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo da je primijena odredbi materijalnog prava od strane Kantonalnog suda bila proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da prvoapelant i drugoapelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što su nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i u vezi s njim i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st.
1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović