Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2195/07 (Z. Đ.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Povrat stana
  • Miješanje u pravo na dom
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2195/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2195/07, rješavajući apelaciju Zemke Đino, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemke Đino podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000695 od 11. juna 2007 godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-

3595/06 B-XXVI od 29. januara 2007.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemka Đino (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 27. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-07-000695 od 11. juna 2007 godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

3595/06 B-XXVI od 29. januara 2007.godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-3595/06 B-XXVI od 29. januara 2007.godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000695 od 11. juna 2007 godine, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekla prava nositelja stanarskog prava na dvosobnom stanu površine 77 m², koji se nalazi u ulici Gundulićeva broj 12/II Sarajevo, na kojem je Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) davalac stana na korištenje, a što je tužena dužna priznati i trpiti, u smislu da ova presuda zamjeni ugovor o korištenju stana.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je stan u kojem je apelantica stanovala do početka rata u Bosni i Hercegovini potpuno uništen, tako da je apelantica uz odobrenje nosioca stanarskog prava Ivana Nikolića u aprilu 1992. godine uselila u njegov stan u ulici Gundulićeva broj 12/II u Sarajevu, (u daljnjem tekstu: predmetni stan), dok je nosilac stanarskog prava predmetni stan napustio i otišao u Zagreb, gdje je i umro 4. novembra 1994. godine. Dalje je utvrđeno da je predmetni stan u ZK izvadku i kopiji katastarskog plana evidentiran kao društvena svojina, da je vlasnik stana tužena, da bivši nosilac stanarskog prava nije imao članova porodičnog domaćinstva, i da nije podnesen zahtjev za povrat predmetnog stana. Apelantici je 14. oktobra 1993. godine, predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove, Odjeljenje za korištenje stanova broj 14/1-372-03097/92 i to na vrijeme do godinu dana od prestanka neposredne ratne opasnosti, tj. godinu dana od 23. decembra 1996. godine. Općinski sud je naveo da je u postupku odlučivanja po tužbenom zahtjevu apelantice primjenio odredbu člana 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da stambeni organ po zahtjevu ili po službenoj dužnosti može donijeti rješenje o ispražnjenju stana ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine, i da protek roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtjeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. U smislu navedene odredbe zakona Općinski sud je utvrdio da tužena od 1992. godine do 23. decembra 1997. godine nije mogla pokretati postupak za iseljenje apelantice, odnosno da je postupak iseljenja apelantice mogla pokrenuti tek od momenta kada je apelantica postala bespravni korisnik predmetnog stana. S tim u vezi a u skladu sa članom 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, kojim je regulisano da ugovori o korištenju stana zaključeni na osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima prestaju važiti 6. decembra 2000. godine, pa shodno tome od tog datuma nema stanarskog prava, Općinski sud je zaključio da kako apelantica od 23. decembra 1997. godine ima status bespravnog korisnika, stoga do 6. decembra 2000. godine nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava, jer nije protekao rok od osam godina, nakon kog roka u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, tužena više ne bi mogla tražiti njeno iseljenje iz predmetnog stana.

4. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je presuda prvostepenog suda donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju pravilne primjene materijalnog prava, pa je žalba apelantice u cijelosti odbijena kao neosnovana. Stoga ovaj sud prihvata kao pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nije uselila u predmetni stan bespravno i da isti bespravno koristi od 23. decembra 1997.godine, kada je protekao rok određen rješenjem nadležnog organa uprave. Iako je do 23. decembra 1997. godine apelantica imala valjan osnov za korištenje predmetnog stana, Kantonalni sud je zaključio da kao privremeni korisnik nije mogla zaključiti ugovor o korištenju stana, i da je od tog datuma vlasnik stana, tužena imala pravo tražiti njeno iseljenje iz stana. Takođe, ovaj sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda da budući, da su u skladu sa člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, ugovori o korištenju stana zaključeni na osnovu odredbi Zakona o stambenim odnosima, prestali da važe zaključno sa 6. decembra 2000. godine, i da od tog datuma nema stanarskog prava, a s obzirom da apelantica od 23. decembra 1997. godine ima status bespravnog korisnika to do 6. decembra 2000. godine nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava.

5. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da činjenica da je bila nosilac stanarskog prava u zgradi koja se nalazila u istom redu pored zgrade, odnosno predmetnog stana u koji je uslelila nakon rušenja njenog stan, u kojem je stanovala do rata, da joj nije jasno zašto vrijeme koje je potrebno za sticanje stanarskog prava treba biti osam godina, kada je po njenom mišljenju bilo dovoljno da provede izvjesno vrijeme u stanu prije 6. jula 2000. godine. Apelantica se takođe nikako ne može složiti sa ocjenom sudova da pošto nije napunila osam godina u stanu, da nije stekla stanarsko pravo i da ne može dobiti rješenje o dodjeli stana kada je jasno da ispunjava uslove po članu 30 Zakona o stambenim odnosima. S tim u vezi takođe smatra da se predmetni stan može smatrati njenim domom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne iHercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelantice odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o načinu na koji su utvrdili činjenice i primijenili pravo, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. Apelantica je takođe navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

12. Što se tiče pitanja može li se sporni stan smatrati apelatičinim domom, što je svrha člana 8. Evropske konvencije, nesporno je utvrđeno da je apelantica u sporni stan uselila u aprili 1992. godine i u kom stanu je nastavila da živi i nakon prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dakle, apelantica je tokom cijelog tog vremenskog perioda živila u spornom stanu, obavlja svoje uobičajne aktivnosti, i to njeno pravo niko ne osporava. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantičin dom, u smislu člana 8. Evropske konvencije i tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.) Do miješanja u pravo apelantice na uživanje doma je došlo osporenim odlukama sudova, koji su primjenom člana 46. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a u vezi sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima zaključili da apelantica od 23. decembra 1997. godine do 6. decembra 2000. godine nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava, jer nije protekao rok od osam godina. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i koje nisu bile proizvoljne. Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica, se dalje žali da joj je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola uz Evropsku konveciju, koje navode takođe zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2195/07 (Z. Đ.) | Sudska praksa | Aktio