Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2268/07 (S. M.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2268/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2268/07, rješavajući apelaciju Sulejmana Mujkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Mujkića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-07-
000 016 od 31. maja 2007. godine i rješenja Opštine Modriča, Skupštine opštine broj 01-475-30/06 od 28. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sulejman Mujkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 6. augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-07-000 016 od 31. maja 2007. godine i rješenja Opštine Modriča, Skupštine opštine broj 01-475-30/06 od 28. novembra 2006. godine.
2. Opština Modriča, Skupština opštine (u daljnjem tekstu: Skupština opštine) je rješenjem broj 01-374-49-42/00 od 29. februara 2000. godine, izvršila preuzimanje građevinskog zemljišta označenog kao k.č. broj 1785/3 po novom, odnosno k.č. broj 10/1462 po starom katastarskom operatu površine 88 m², upisano u K.O. Modriča, od Selime Hadžialijagić-Salčević, u korist Opštine Modriča, uz naknadu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Skupština opštine odlučila kao u dispozitivu rješenja nakon izvršenog uvida u katastarski operat, na temelju kojeg je utvrdila da se predmetno zemljište, koje se vodi na Selimi Hadžialijagić-Salčević kao vlasniku, ne koristi u predviđene svrhe.
3. Skupštine opštine je rješenjem broj 01-475-30/06 od 28. novembra 2006. godine, odbila zahtjev apelanta za reviziju rješenja broj: 01-374-49-42/00 od 29. februara 2000. godine, zbog nedostatka stranačke legitimacije. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Skupština opštine u postupku rješavanja po zahtjevu apelanta izvodila dokaze uviđajem na licu mjesta, vještačenjem po vještaku geodetske struke, uvidom u kopije katastarskog plana i izvod iz Regulacionog plana „Tržnice“ („Službeni glasnik opštine Modriča“, broj 10/85), na temelju čega je utvrdila da je prvostepeno rješenje pravilno i na zakonu utemeljeno prvenstveno iz razloga što se predmetno građevinsko zemljište nalazi u zoni predviđenoj za izgradnju stambeno-poslovnog objekta, što je trenutno zemljište očišćeno od ruševina objekata koji su se na istom zemljištu nalazili prije rata a koji su tokom rata uništeni, što se nije koristilo u predviđene svrhe, kao i što boravište vlasnika zemljišta nije poznato, kao ni njenih nasljednika. U toku postupka od apelanta je zatraženo da dostavi dokaz da je građevinsko zemljište koristio, i da je bio posjednik istog, punomoćnik, član porodičnog domaćinstva ili zakonski nasljednik vlasnice, koje dokaze apelant nije dostavio, zbog čega je Skupština opštine postupajući prema članu 87. Zakona o građevinskom zemljištu, njegov zahtjev odbila zbog nedostatka stranačke legitimacije.
4. Okružni sud je presudom broj 013-0-U-07-000 016 od 31. maja 2007. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta podnesenu protiv rješenja Skupštine opštine broj 01-475-30/06 od 28. novembra 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant tužbom osporavao zakonitost pobijanog akta, navodeći da je doneseno bez utvrđivanja svih relevantnih činjenica i uz povredu materijalnog prava. Okružni sud je postupajući prema odredbi člana 30. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 109/05), razmotrivši tužbene navode apelanta, osporeni akt, odgovor tužene strane i cjelokupne spise predmetne upravne stvari utvrdio da je osporeni akt donesen na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, jer apelant ničim nije dokazao da je na predmetnom građevinskom zemljištu imao pravo korištenja i da je to pravo koristio na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, i da je njegovo pravo korištenja prestalo bez njegove saglasnosti između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, niti je tužbom ni dokazima uz tužbu to svojstvo dokazao.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi s pravom na pravično suđenje, apelant smatra da se osporene odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer je tvrdi da parcela označena kao k.č. broj 1785/3 po novom premjeru, odnosno k.č. broj 10/1462 po starom premjeru, koja je bila predmet preuzimanja u korist Opštine Modriča, u momentu kada je preuzeta od strane Skuštine opštine, kao takva uopšte nije postojala. Mišljenja je da je njegovu stranačku sposobnost u konkretnom slučaju trebalo cijeniti na temelju izjava svjedoka, čijim bi svjedočenjem kako navodi bilo potvrđeno da je on predmetno zemljište koristio i da je bio stvarni vlasnik istog do 6. aprila 1992. godine. Smatra da mu je Skuština opštine na nezakonit način bez njegovog učešća oduzela dio zemljišta površine 85 m², jer to zemljište pripadalo njegovoj parceli označenoj kao k.č. broj 10/350, čija je površina bila 350 m², koje je zemljište nesmetano koristio na dan 6. aprila 1992. godine, koju parcelu je kako navodi kupio 1971. godine putem licitacije, i da je na njoj na zakonit način izgradio stambeno-poslovni objekat.
6. Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje sadrži jasno obrazloženje u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, jer je predmetno građevinsko zemljište vlasništvo Selime Hadžialijagić-Salčević i preuzeto je iz razloga, što se nalazi u užem gradskom jezgru, što su objekti koji su se nalazili na njemu tokom rata uništeni, što se nije koristilo u predviđene svrhe i što boravište vlasnika zemljišta nije poznato kao ni njenih nasljednika. Apelant u smislu člana 87. Zakona o građevinskom zemljištu u toku postupka ničim nije dokazao da je imao pravo korištenja predmetnog zemljišta i da je to pravo koristio na dan ili prije 6. aprila 1992. godine, za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, i da je to njegovo pravo prestalo bez njegove saglasnosti između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu navedenog zakona. Takođe, u smislu navedene odredbe zakona jasno je obrazloženo da zahtjev za reviziju rješenja o preuzimanju zemljišta može podnijeti korisnik zemljišta, član porodičnog domaćinstva korisnika zemljišta ili zakonski nasljednik, a što apelant u predmetnom postupku to svojstvo nije dokazao. Ustavni sud takođe zapaža da je obrazloženje presude Okružnog suda jasno i precizno u smislu da je taj sud odlučivao na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku, a da je zakonitost osporenog rješenja Skupštine opštine cijenio u skladu sa članom 30. Zakona o upravnim sporovima, pri čemu je vrlo iscrpno dao obrazloženje da apelant niti tužbom ni dokazima uz tužbu nije dokazao da u smislu člana 87. Zakona o građevinskom zemljištu, ima pravo kod nadležnog organa podnijeti zahtjev za reviziju rješenja o preuzimanju građevinskog zemljišta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su Skupština opštine i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava. Nasuprot tome apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način, došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud smatra da apelant nema “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim ne obrazlaže kršenje ovog prava, jer svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je međutim razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović