Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/07 (N. Đ.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2403/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2403/07, rješavajući apelaciju Nevenke Đukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevenke Đukić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07- 000 170 od 4. jula 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj P: 6/05 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, podnijela je 22. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 170 od 4. jula 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 6/05 od 1. septembra 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P: 6/05 od 1. septembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 170 od 4. jula 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su je Nenad Đukić, Radivoje Đukić, Milenko Đukić, Marijan Đukić, Petar Đukić, Slavoljub Đukić, Dane Đukić, Borivoje Đukić, Momir Đukić i Miroslav Đukić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetali u posljednjem mirnom posjedu dijela parcela pobliže označenih kao u izreci presude, tako što su 3. januara 2005. godine oko 19,15 sati porušili drvenu ogradu koja se nalazi na zemljištu apelantice, te pored zemljišta prokopali kanal za vodu širine 0,40 m, dubine 0,40 m i dužine 55,60 m, te izbacili zemlju iz kanala na parcele apelantice. Apelantica je takođe tražila da se tuženim naloži da uspostave prvobitno stanje, na način što će porušeni stub drvene ograde postaviti i zatrpati prokopani kanal, te da se ubuduće klone ovakvog i sličnog ponašanja.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je Osnovni sud u postupku rješavanja po tužbenom zahtjevu apelantice izvodio dokaze na temelju iskaza svjedoka, uviđajem na licu mjesta, uvidom u posjedovni list broj 62. k.o. Liplje I, uvidom u rješenje Odsjeka za inspekcijske poslove-poljoprivredno vodoprivredne inspekcije broj 05-338-290/04 od 22. maja 2004. godine, uvidom u zahtjev Građevinskog odbora Mjesne zajednice Pribinić, zaseok Bebe upućen inspektoru za puteve i vodoprivredu opštine Teslić u vezi spora oko puta, uvidom u nalaz vještaka geometra od 27. marta 2006. godine, na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da su tuženi 3. januara 2005. godine izvršili čišćenje kanala koji se nalazio pored lokalnog puta a do parcele označene kao k.č. broj 44/185 zv. „Ledinjak“ koja je upisana na ime oca apelantice, Dragutina Đukića, odnosno da se kanal koji se služi za propust vode nalazi pored lokalnog puta koji koriste svi stanovnice zaseoka Đukić, a nikako na parceli apelantice kako to ona tvrdi u svom tužbenom zahtjevu. Takođe je utvrđeno da je brat apelantice u vodopropusni kanal postavio četiri drvena kolca i stavio deponovani materijal u kanal, zbog čega mu je rješenjem Odsjeka za inspekcijske poslove-poljoprivredno vodoprivredne inspekcije broj 05-338-290/04 od 22. maja 2004. godine, naređeno da to sve ukloni. Budući da to nije uradio stanovnici zaseoka koji koriste lokalni put su organizovali radnu akciju 3. januara 2005. godine kojim putem su uklonili postavljene drvene kolce i deponovani materijal iz kanala postavljenog uz lokalni put, kako bi omogućili nesmetano proticanje vode kroz kanal, i time spriječili oštećenje puta. Osnovni sud je postupajući u skladu sa članom 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o svojinsko pravnim odnosima), kojim je propisano da sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nestalnom smetanju, pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, te obzirom na činjenicu da svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, shodno članu 75. navedenog Zakon, zaključio da u radnjama tuženih nije bilo čina smetanja posjeda na štetu apelantice, budući da su radnje tuženih učinjene radi omogućavanja nesmetanog proticanja površinskih voda i padavinskih voda, a u cilju sprečavanja daljnjeg oštećenja lokalnog puta, iz kojeg razloga je ovaj sud zahtjev apelantice u cijelosti odbio kao neosnovanim.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u postupku rješavanja po žalbi apelantice izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda broj P: 6/05, utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev apelantice odbio kao neosnovan, o čemu je dao valjane razloge koje prihvata i ovaj sud. Okružni sud je ocijenioda su neosnovani navodi apelantice da su se drveni kolci koje su tuženi uklonili nalazili na zemlji koja je u njenom posjedu i da prokopani kanal razdvaja njenu zemlju od lokalnog puta, pa stoga nisu mogli vršiti nikakve radnje bez njene saglasnosti, jer je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilno zaključio da se drveni kolci nisu nalazili na zemlji apelantice, nego preko vodopropusnog kanala, koji su tuženi uklonili, a što je i rješenjem inspekcije od 22. maja 2004. godine apelantičinom bratu naloženo da iz vodopropusnog kanala ukloni pobijene kolce, kako bi se spriječilo oštećenje lokalnog puta, po kojem nalogu nikad nije postupljeno. Takođe po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je na temelju nalaza vještaka geodetske struke pravilno zaključio da se sporni kanal ne nalazi na zemljištu u posjedu apelantice, nego između njenog zemljišta i lokalnog puta, koji put su dužni održavati svi korisnici i koji kao takav mora imati i svoje putno zemljište upravo radi održavanja istog, pa je stoga zaključeno da apelantica nije dokazala da čišćenje vodopropusnog kanala koji se nalazi uz njeno zemljište predstavlja čin smetanja posjeda.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda prava na pravično suđenje se kako navodi ogleda u pogrešno utvrđenim činjenicama i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa. Smatra da su njena prava povrijeđena samim tim što su sudovi njen zahtjev odbili kao neosnovan, i utvrdili da su radnje tuženih zakonite. Takođe navodi da sudovi uopšte nisu vodili računa da čak i da je tačno da je njen brat samosvjesno mijenjao postojeće posjedovno stanje i to 2004. godine, tuženi su mogli to svoje pravo da sami otklanjaju izmjene posjeda, (da prokopaju odnosno očiste kanal) da su to mogli učiniti u roku od trideset dana odnosno godinu dana od saznanja za smetanje i učinioca.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U odnosu na navode apelantice da povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nezakonitom postupanju Okružnog i Osnovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović