Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2154/07 (Z. M., M. A. i E. M.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2154/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2154/07, rješavajući apelaciju Zekerije Mujkanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zekerije Mujkanovića, Muhameda Avdića i Emine Mulahalilović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 826 od 10. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-412/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-542/01 od 4. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zekerija Mujkanović, Muhamed Avdić i Emina Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijeli su 23. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 826 od 10. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-412/05 od 10. aprila 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-542/01 od 4. februara 2005. godine. Apelanti su 12. novembra 2007. godine dopunili apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj P-542/01 od 4. februara 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime neisplaćenih plata i neisplaćenog toplog obroka za period od aprila 2000. do marta 2001. godine isplati novčane iznose precizirane u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, u skladu sa Konačnom odlukom Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine, Odlukom Visokog predstavnika od 8. marta 2000. godine formiran Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt BiH). Sud je naveo da su nakon formiranja Brčko Distrikta BiH pravosudne institucije nastavile svoj rad u okviru Brčko Distrikta BiH koji je preuzeo finansiranje tih institucija, počev od isplate plate zaposlenima do obezbjeđenja materijalno-tehničkih sredstava za njihov rad shodno odredbama čl. 62-
72. Statuta Brčko Distrikta BiH. Općinski sud je istakao da je u predmetnom postupku utvrđeno da su apelanti od 11. jula 1997. godine obavljali dužnost sudija u Općinskom sudu u Brčkom sa privremenim sjedištem u Maoči. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da su apelantima radne knjižice zaključene 1. aprila 2000. godine, te da su od tog datuma obavljali svoje dužnosti kao zaposlenici institucija Brčko Distrikta BiH. U vezi s tim, sud je istakao da su apelanti u tom periodu imali status neraspoređenih radnika, te da im je isplata plata i doprinosa na platu vršena iz budžeta Brčko Distrikta BiH. Po mišljenju suda, Odlukom predsjednika Kantonalnog suda u Tuzli broj Su-171/01 od 1. aprila 2001. godine apelanti su samo formalno razriješeni dužnosti sudija u Općinskom sudu u Brčkom sa sjedištem u Maoči, budući da je na osnovu ostalih provedenih dokaza utvrđeno da se apelanti od 1. aprila 2000. godine vode kao zaposlenici institucija Brčko Distrikta BiH. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da tuženi u spornom periodu od 1. aprila 2000. do 1. aprila 2001. godine nije bio obveznik materijalno-pravnog odnosa povodom kojeg je došlo do predmetne parnice, te da je stoga osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije u predmetnom postupku.
3. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-412/05 od 10. aprila 2006. godine kojom su žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da Općinski sud u Brčkom sa sjedištem u Maoči nije bio dio pravosuđa Tuzlanskog kantona u periodu od aprila 2000. do aprila 2001. godine, te da stoga apelantima ne pripada plata propisana Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Po mišljenju Kantonalnog suda, Brčko Distrikt BiH je formiran odlukom Visokog predstavnika, a Nalog Supervizora od 8. marta 2001. godine predstavlja samo završni i konačni akt u zaokruživanju pravosudnog sistema u Brčko Distriktu BiH. S obzirom na to, sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je pravosuđe Brčko Distrikta BiH formirano 8. marta 2001. godine, te da je u prelaznom periodu od 1. aprila 2000. do 1. aprila 2001. godine Općinski sud u Brčkom sa sjedištem u Maoči bio dio pravosuđa Tuzlanskog kantona. Nadalje, u pogledu odluke predsjednika Kantonalnog suda u Tuzli od 1. aprila 2001. godine kojom su apelanti razriješeni dužnosti sudija u Općinskom sudu u Brčkom sa sjedištem u Maoči, Kantonalni sud je naveo da predmetna odluka ima samo deklaratorni karakter, a ne konstitutivni, te da ista sama po sebi ne vodi zaključku da su apelanti u spornom periodu imali status sudija u okviru federalnog pravosuđa.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 826 od 10. aprila 2007. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su Odlukom predsjednika Kantonalnog suda broj Su-171/01 od 1. aprila 2001. godine apelanti razriješeni dužnosti sudija u Općinskom sudu u Brčkom sa sjedištem u Maoči radi imenovanja u organe pravosuđa Brčko Distrikta BiH. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da su navedenom odlukom apelanti samo formalno razriješeni dužnosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz drugih provedenih dokaza proizlazi da su apelanti od 1. aprila 2000. godine svoje dužnosti obavljali kao zaposlenici institucija pravosuđa Brčko Distrikta BiH, budući da su im radne knjižice zaključene sa 1. aprilom 2000. godine, te da su od tog datuma kao nerapoređeni radnici primali platu iz budžeta Brčko Distrikta BiH. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je Brčko Distrikt BiH formiran Odlukom Visokog predstavnika od 8. marta 2000. godine, a da Nalog Supervizora od 8. marta 2001. godine predstavlja samo završni i konačni akt o zaokruživanju pravosudnog sistema Brčko Distrikta BiH.
5. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno tumačili Nalog Supervizora o uspostavi pravosuđa Brčko Distrikta BiH od 8. marta 2001. godine, kao i Zakon o sudovima Tuzlanskog kantona i Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Naime, apelanti navode da je iz Naloga Superizora od 8. marta 2001. godine jasno vidljivo kada su apelanti prestali biti sudije u pravosudnom sistemu Tuzlanskog kantona i kada su postali dio pravosuđa Brčko Distrikta BiH. Takođe, apelanti smatraju da su kao sudije Općinskog suda u Brčkom diskriminisani u odnosu na sudije drugih sudova u Tuzlanskom kantonu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno zaključili da Općinski sud u Brčkom sa sjedištem u Maoči nije bio sastavni dio pravosuđa Tuzlanskog kantona u prelaznom periodu od formiranja Brčko Distrikta BiH do formiranja pravosuđa Brčko Distrikta BiH. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Nadalje, apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje su istakli pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Takođe, apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelanti nisu dostavili bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović