Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2184/07 (O. U.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uređenje međa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2184/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2184/07, rješavajući apelaciju Ostoje Učura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ostoje Učura podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000 581 od 11. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 975-0-V-06-000 106 od 30. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Učur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 25. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000 581 od 11. maja 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 975-0-V-06-000 106 od 30. januara 2007. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 975-0-V-06-000 106 od 30. januara 2007. godine uređena je međa između nepokretnosti predlagateljice Darinke Šegrt (u daljnjem tekstu: predlagateljica) i apelanta na način kako je to opisano u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su učesnici u postupku saglasni da vrijednost sporne međašne površine iznosi 1.000 KM, odnosno da ne prelazi vrijednost spora male vrijednosti, te da je stoga sud pristupio uređenju predmetne međe. Sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Gojka Grabeža, kao i iskaza saslušanih svjedoka Sime Miličića, Miroljuba Šegrta i Vlade Kisina utvrdio da pravo vlasništva na dijelu sporne međašne površine pripada predlagateljici. S obzirom na to, sud je naveo da je predmetnu među uredio prema jačem pravu, na način kako je to opisano u izreci rješenja, u smislu odredbi člana 172. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku («Službeni list SR BiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 74/05).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-07-000 581 od 11. maja 2007. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je vrijednost sporne međašne površine 1.000 KM, te da su učesnici na ročištu održanom pred prvostepenim sudom od 26. septembra 2006. godine postigli sporazum da se međa uredi prema važećim katastarskim planovima. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud uredio među shodno odredbama člana 172. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Pri tome, Okružni sud je istakao da na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja ne utiče činjenica da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja naveo da je uredio među prema jačem pravu u smislu odredbi člana 172. stav 1. istog zakona. Okružni sud je naveo da je činjenični zaključak prvostepenog suda izveden iz nalaza vještaka geometra Gojka Grabeža, a koji je svoj nalaz dao na osnovu važećeg katastarskog premjera. S obzirom da su učesnici u postupku postigli sporazum da se sporna međa uredi prema važećim katastarskim planovima, Okružni sud je zaključio da je predmetna međa uređena u skladu sa odredbama člana 172. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da iz uvjerenja nadležnog opštinskog organa proizlazi da za naseljeno mjesto Strojice, gdje se nalaze sporne nepokretnosti, ne postoji prostorno-planska dokumentacija. Stoga, apelant smatra da sporazum stranaka da se međa uredi prema važećim katastarskim planovima nije pravno važeći, te da je predmetnu među trebalo urediti po drugom pravnom osnovu. Apelant je 31. avgusta 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je Vrhovni sud Republike Srpske donio Rješenje broj 118-0-Rev-07-000 642 od 14. avgusta 2007. godine kojim je revizija apelanta protiv drugostepenog rješenja odbačena, uz obrazloženje da nije dozvoljena revizija protiv rješenja donesenih u vanparničnom postupku uređenja međe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o vanparničnom postupku uređenja međe, pa će prvo ispitati da li je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da «postoji spor o građanskim pravima i obavezama». Pri tome, Ustavni sud ima u vidu stav Evropskog suda za ljudska prava da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv u vanparničnom postupku uređenja međe, jer je to pitanje blisko povezano s opsegom vlasništva i da je odlučno za djelotvorno vršenje prava podnositelja zahtjeva tj. za slobodu uživanja njegovog vlasništva (vidi Evropski sud za ljudska prava, Debelić protiv Hrvatske, Presuda od 12. oktobra 2006. godine, aplikacija broj 9235/04). Dovodeći u vezu stav Evropskog suda za ljudska prava sa prirodom spora u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv na konkretan slučaj.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović