Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2228/07 (M. B.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Pretpostavka nevinosti
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2228/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2228/07, rješavajući apelaciju Mirka Bojinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Bojinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-06-
000 804 od 24. maja 2007. godine i Rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, Istočno Sarajevo – Pale broj 01-2616-1/06 od 21. avgusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Bojinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 804 od 24. maja 2007. godine i Rješenja Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, Istočno Sarajevo – Pale (u daljnjem tekstu: Zavod za zapošljavanje) broj 01-2616-1/06 od 21. avgusta 2006. godine. Apelant je 15. novembra 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 3. septembra 2004. godine podnio zahtjev Zavodu za zapošljavanje Republike Srpske, Biro Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti. S obzirom da prvostepeni organ nije odlučio o apelantovom zahtjevu u zakonskom roku, a ni Zavod za zapošljavanje o apelantovoj žalbi zbog nedonošenja prvostepenog rješenja, apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Presudom Okružnog suda broj U-894/05 od 22. juna 2006. godine apelantova tužba je uvažena i naloženo je Zavodu za zapošljavanje da u roku od 30 dana odluči o apelantovoj žalbi izjavljenoj zbog nedonošenja prvostepenog rješenja.
3. Zavod za zapošljavanje je donio Rješenje broj 01-2616-1/06 od 21. avgusta 2006. godine kojim je apelantova žalba odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana
23. Zakona o zapošljavanju («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 54/05 i 64/06) propisano da se pravo na novčanu naknadu može priznati licu kojem je radni odnos prestao bez njegovog zahtjeva, saglasnosti ili krivice. Zavod za zapošljavanje je naveo da iz Rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu broj 05/2-126-280 od 9. jula 2004. godine proizlazi da je OdlukomVisokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) apelantu zabranjeno obavljanje svake dužnosti u javnom i stranačkom životu Bosne i Hercegovine zbog čega mu je i prestao radni odnos u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske. S obzirom na to, Zavod za zapošljavanje je zaključio da apelant nema pravo na novčanu naknadu jer postoji njegova pretpostavljena krivica za prestanak radnog odnosa.
4. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-U-06-000 804 od 24. maja 2007. godine odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je članom V Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum) propisano da je Visoki predstavnik konačni autoritet za tumačenje navedenog Sporazuma. Sud je dalje naveo da iz stava XI.2. Zaključaka Konferencije za implementaciju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine proizlazi da je Vijeće za implementaciju mira podržalo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet za tumačenje Sporazuma, kako bi olakšao rješavanje bilo kojih poteškoća, donošenjem obavezujućih odluka kad god ocijeni da je neophodno, a koje mogu uključivati i preduzimanje mjera protiv osoba koje obavljaju javne funkcije. Takođe, sud je naveo da je u stavu X.4. Aneksa Deklaracije Vijeća za implementaciju mira iz Madrida od 16. decembra 1998. godine navedeno da Vijeće potvrđuje da se funkcionerima kojima Visoki predstavnik zabrani obavljanje javnih funkcija, može takođe zabraniti da se do daljnjeg kandiduju na izborima i da obavljaju bilo koju drugu izbornu funkciju ili imenovanu javnu funkciju, te da zauzumaju funkciju u političkoj stranci. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odlukom Visokog predstavnika apelantu izrečena zabrana obavljanja svake dužnosti u javnom i stranačkom životu Republike Srpske, jer po njegovom mišljenju apelant predstavlja opstruktivni elemenat u sprovođenju obaveze Bosne i Hercegovine da sarađuje sa Haškim tribunalom.
5. Po mišljenju Okružnog suda, Zavod za zapošljavanje nije se mogao upuštati u pravilnost odluke Visokog predstavnika kojom je apelantu izrečena zabrana obavljanja svake dužnosti u javnom i stranačkom životu, sve dok Republika Srpska ne pruži punu podršku saradnji sa Haškim tribunalom. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je Zavod za zapošljavanje pravilno postupio kada je, u skladu sa članom 23. Zakona o zapošljavanju, odbio apelantovu žalbu. Naime, sud je istakao da iz Odluke Visokog predstavnika proizlazi da apelant spada u opstruktivne elemente koji odbijaju da ispoštuju međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine i da sarađuju sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu, iz čega proizlazi njegova odgovornost za prestanak radnog odnosa.
6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu pripada pravo na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti u smislu člana 23. Zakona o zapošljavanju. Apelant navodi da je proteklo tri godine od donošenja odluke Visokog predstavnika, a da protiv njega nije pokrenut krivični postupak niti bilo koji drugi postupak u kojem bi se dokazala njegova krivica u smislu člana 23. Zakona o zapošljavanju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno zaključili da mu ne pripada pravo na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti u smislu člana 23. Zakona o zapošljavanju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su nadležni organi u predmetnom postupku utvrđivali da li postoji apelantova «krivica» u smislu apelantove odgovornosti za prestanak radnog odnosa, a ne «krivica» u smislu krivične odgovornosti apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije i član 7. Evropske konvencije ne mogu primijeniti na konkretnan slučaj. Naime, navedeni članovi Evropske konvencije tiču se isključivo prava lica u vezi sa «krivičnom optužbom», a što u konkretnom slučaju nije bilo predmet postupka pred nadležnim organima. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 2. i člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović