Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2231/07 (S. G. i V. T.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Privatizacija
  • Kompenzacija
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Zloupotreba službenog položaja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2231/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2231/07, rješavajući apelaciju Slobodanke Gvozden i Vere Tešnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slobodanke Gvozden i Vere Tešnjak podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 156 od 25. jula 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-07-000 037-p od 19. jula 2007. godine u odnosu na čl. II/3.b), II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Slobodanke Gvozden i Vere Tešnjak podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-07-000 156 od 25. jula 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kv-07-000 037-p od 19. jula 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su preuranjene.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Gvozden i Vera Tešnjak (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke i Bijeljine, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, podnijele su 30. jula 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 156 od 25. jula 2007. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kv-07-000 037-p od 19. jula 2007. godine. Apelacije su zavedene pod br. AP 2231/07 i AP 2232/07. Apelantica u predmetu broj AP 2231/07 je 31. jula 2007. i 3. septembra 2009. godine dopunila apelaciju.

2. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2231/07 i AP 2232/07, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2231/07.

3. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 011-0-KPP-07-000 035-p od 12. juna 2007. godine apelanticama je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinile krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS) i zbog pritvorskih osnova propisanih članom 189. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP).

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Kv-07-000 037-p od 19. jula 2007. godine apelanticama je produžen pritvor za još jedan mjesec, tako da po tom rješenju može trajati najduže do 11. avgusta 2007. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da osnovana sumnja, da su apelantice i ostali osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo, proizlazi iz Izvještaja o učinjenom krivičnom djelu Odjeljenja za istrage i bezbjednost Specijalnog tužilaštva broj AOIB-61/07 od 20. marta 2007. godine i dopune tog izvještaja, izvještaja Komisije za reviziju privatizacije državnog kapitala od 22. oktobra 2003. godine, zapisnika o saslušanju svjedoka, te djelimično i izjava apelantica i ostalih osumnjičenih, kao i materijalnih dokaza u vezi održane licitacije u 44 preduzeća. Naime, sud je naveo da iz materijalnih dokaza u vezi održane licitacije u 44 preduzeća proizlazi da se u svim spisima nalaze koverte sa ceduljama na kojima je unaprijed napisana minimalna cijena i standardi sniženja, te da je sve cedulje potpisao osumnjičeni M.K. koji je obavljao poslove zamjenika direktora Direkcije za privatizaciju Republike Srpske. Da je osumnjičeni M.K. unaprijed određivao najniže cijene za prodaju državnog kapitala u preduzećima koja su bila predmet licitacije, sud je naveo da je vidljivo iz izjava osumnjičenih koji nisu osporili tu činjenicu prilikom saslušanja u Specijalnom tužilaštvu, već su naprotiv to javno iznijeli. Sud je naveo da u skladu sa članom 50. stav 2. Pravila o licitaciji samo komisija može da utvrdi novi standard sniženja cijena, međutim da u konkretnom slučaju to nije radila komisija već osumnjičeni M.K. Takođe, sud je naveo da su apelantice i ostale osumnjičene kao predsjednice i članovi komisije saopštavale voditeljima licitacije unaprijed određene standarde sniženja i minimalne cijene prije nego što se pristupilo licitaciji. Naime, sud je naveo da je iz priloženih dokaza vidljivo da su kupci na licitaciji podizali karticu upravo prilikom oglašavanja minimalne cijene, kao posljednje cijene prije poništenja licitacije, što vodi zaključku da su kupci bili unaprijed obaviješteni o minimalnim cijenama. Sud je naveo da je posljedica takvog ponašanja osumnjičenih bila omogućavanje kupovine državnog kapitala u više preduzeća po neznatno višim cijenama od minimalno utvrđenih cijena, čime su kupci stekli imovinsku korist u iznosu od preko 50.000 KM, koja se ogleda u razlici između početne cijene državnog kapitala i kupovne cijene, za koji iznos je oštećen budžet Republike Srpske.

5. Nadalje, sud je naveo da se u toku istrage koju sprovodi Specijalno tužilaštvo ukazala potreba za saslušanjem preko 60 svjedoka, kao i 35 osumnjičenih koji se nalaze na slobodi. U vezi s tim sud je istakao da je najveći broj tih svjedoka, kao i osumnjičenih, trenutno zaposleno ili je bilo zaposleno u Direkciji za privatizaciju Republike Srpske, te da imaju određena saznanja u vezi postupka privatizacije državnog kapitala u preduzećima, a koja se tiču radnji izvršenja krivičnog djela koje se osumnjičenima stavlja na teret u ovom predmetu. Takođe, sud je istakao da većina tih svjedoka lično poznaje osumnjičene, kao i da se radi o licima koja su sada ili su bila ranije hijerarhijski podređena ili nadređena pojedinim osumnjičenim. Budući da je u predmetnom postupku osumnjičeno više lica, te da je u toku istrage potrebno saslušati veliki broj svjedoka, sud je mišljenja da Specijalno tužilaštvo nije moglo objektivno u proteklom roku od mjesec dana saslušati sve svjedoke za čijim saslušanjem se ukazala potreba. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da i dalje postoji bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi uticati na svjedoke koje treba saslušati, kao i da bi se boravkom na slobodi mogli međusobno dogovarati u pogledu dokaza na osnovu kojih se terete za predmetno krivično djelo. Pri tome, sud je istakao da se skoro svi osumnjičeni međusobno poznaju, te da su sarađivali u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. S obzirom na to, sud je zaključio da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP-a.

6. Odlučujući o žalbama apelantica i ostalih osumnjičenih protiv prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Kž-07-000 156 od 25. jula 2007. godine kojim su predmetne žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. i članom 23. KZ RS utvrđeno i obrazloženo prilikom određivanja pritora osumnjičenim. Pri tome, sud je naveo da od donošenja rješenja o određivanju pritvora pa do do donošenja predmetnog rješenja o produženju pritvora nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka na kojima su ta rješenja zasnovana. Po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili predmetno krivično djelo, što je pravilno utvrđeno i obrazloženo u rješenju o produženju pritvora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju osumnjičeno više lica, da su u toku istrage obezbjeđeni dokazi koji ukazuju na povezanost osumnjičenih u izvršenju krivičnog djela sa određenim brojem lica koje treba saslušati u svojstvu osumnjičenih i svjedoka, kao i da postoji očigledna povezanost osumnjičenih koji su u pritvoru. Po mišljnju Vrhovnog suda, sve te okolnosti ukazuju da će osumnjičeni boravkom na slobodi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju i dalje postoje razlozi za produženje pritvora osumnjičenim u smislu člana 189. stav 1. tačka b) ZKP-a, te da su u obrazloženju pobijanog rješenja dati jasni i uvjerljivi razlozi za to koje u potpunosti prihvata i ovaj sud.

7. Apelantice smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2 i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovione i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U dopuni apelacije, u predmetu broj AP 2231/07, apelantica smatra da joj, takođe, povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnuta neljudskom ili ponižavajućem postupanju iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da su sudovi bili dužni, prije svega, utvrditi da li postoje bitna obilježja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337. stav 4. KZ RS, pa tek onda utvrđivati postojanje osnovane sumnje. Naime, apelantice navode da predmetno krivično djelo može počiniti isključivo službeno ili odgovorno lice i to sa direktnim umišljajem, međutim, da se u pobijanim rješenjima ne navodi po čemu se to apelantice smatraju službenim i odgovornim licima. Takođe, apelantice smatraju da predmetno krivično djelo podrazumijeva postojanje imovinske koristi. U vezi s tim, apelantice navode da je nesporno da nijedno preduzeće nije prodato ispod depozita, već znatno iznad, tako da u konkretnom slučaju nema štete po budžet Republike Srpske. Apelantice ukazuju da u Pravilima o licitaciji stoji «da komisija može da utvrdi novi standard sniženja cijena i najnižu cijenu», ali da to ne znači da komisiji ne može prihvatiti sugestiju zamjenika direktora – ekonomskog eksperta. Stoga, apelantice smatraju da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da su izvršile predmetno krivično djelo, što znači da nema osnova za njihovo držanje u pritvoru. Pored toga, apelantice navode da u pobijanim rješenjima nije jasno i decidno navedeno na koje to svjedoke apelantice mogu uticati, niti koje su to posebne okolnosti koje takav zaključak opravdavaju, već da je samo paušalno navedeno da se mora saslušati veći broj osumnjičenih i svjedoka.

8. Nadalje, apelantice navode da pobijane sudske odluke ne sadrže razloge na kojima su zasnovane. Takođe, apelantice navode da im nije bilo omogućeno da izvrše uvid u dokaze koje je Specijalno tužilaštvo dostavilo sudiji za prethodni postupak, te da se izjasne u vezi istih. S obzirom na to, apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Povredu prava na nediskriminaciju apelantice obrazlažu time da je pojedinim predsjednicima i članovima komisije, koji su takođe osumnjičeni, dozvoljeno da se brane sa slobode, a neki čak nisu ni saslušani od strane Specijalnog tužilaštva, za razliku od njih koje su u pritvoru. Apelantica u predmet broj AP 2231/07 navodi da je na veoma ponižavajući način provedena sa lisicama na rukama pred novinarima ispred zgrade Specijalnog tužilaštava, te da joj je takav postupak izazvao veoma ozbiljnu i teški patnju, te srozao njeno dostojanstvo. Apelantice traže da Ustavni sud obaveže Republiku Srpsku da im isplati novčane iznose od po 10.000 KM zbog štete koja im je nanesena neosnovanim pritvaranjem, shodno članu 11. ZKP-a i članu 5. stav 5. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

10. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U konkretnom slučaju apelantice smatraju da im je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

12. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

13. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 189. stav 1. ZKP-a, opšti uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora, zaključili da postoji osnovana sumnja da su apelantice, zajedno sa drugim licima, izvršile krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je izvršeno predmetno krivično djelo kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da u predmetnom slučaju ispunjen i poseban razlog za određivanje i produženje pritvora iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP-a. Naime, redovni sudovi su zaključili da postoji opasnost da će puštanjem na slobodu apelantica i ostali osumnjičeni uticati na svjedoke koji još uvijek nisu saslušani, kao i na ostale osumnjičene koji su na slobodi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili postojanje veze između osumnjičenih u pritvoru i svjedoka koje treba saslušati, te ukazali na objektivnu nemogućnost Specijalnog tužilaštva da u proteklom roku od mjesec dana sasluša sve svjedoke za čijim se saslušanjem ukazala potreba, zbog čega je i produžen pritvor za još mjesec dana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelantica određen i produžen od strane organa sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da «svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast». Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelanticama produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelantice navode, tj. apelantice nemaju «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.

14. U pogledu navoda apelantica da su im osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnih navoda, apelantice nisu dostavile bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi apelantica o kršenju prava iz člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Takođe, apelantice su zatražile od Ustavnog suda da obaveže Republiku Srpsku da im, u skladu sa članom 5. stav 5. Evropske konvencije, isplati određeni novčani iznos zbog štete koja im je pričinjena neosnovanim pritvaranjem. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj pravo na naknadu štete iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije ima samo ono lice koje je bilo žrtva hapšenja ili pritvaranja suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989). S obzirom da u predmetnom slučaju nije utvrđena povreda odredbi člana 5. st. 1. do 4. Evropske konvencije, odnosno nezakonitost pritvora, Ustavni sud zaključuje da apelantice nemaju pravo na obeštećenje u smislu člana 5. stav 5. Evropske konvencije. Ovaj zaključak Ustavnog suda neće, međutim, predstavljati prepreku da apelantice, ako i kada odluka kojom su oslobođene od optužbi postane pravosnažna, u postupku i na način predviđen u ZKP-u traže naknadu štete od nadležnog organa zbog neosnovanog pritvora.

Pravo na pravično suđenje

16. Apelantice smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantica, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njih, jer je istim riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je prvoapelantica obavijestila Ustavni sud da je u predmetnom postupku Okružni sud donio Presudu broj 011-0-K-08-

000 010-p od 26. juna 2009. godine kojom su apelantice oslobođene od optužbe. Međutim, činjenica da je donesena prvostepena presuda ne znači da je predmetni krivični postupak pravosnažno okončan. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

Ostali navodi

18. U odnosu na navode apelantica o povredi prava iz člana II/3.b) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 13. i 14. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelantice osim paušalnih navoda, nisu ponudile bilo kakve argumente niti su dostavile bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovih prava. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2231/07 (S. G. i V. T.) | Sudska praksa | Aktio