Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2355/07 (DIP «Savremeni dom» export –import Kruševac)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 207
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2355/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2355/07, rješavajući apelaciju DIP «Savremeni dom» export –import Kruševac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DIP «Savremeni dom» export –import Kruševac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-000 593 od 17. svibnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar, broj: Pž-
200/05 od 15. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar, broj: P.1604/04 od 9. svibnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. DIP «Savremeni dom» export –import Kruševac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kruševca, kojeg zastupa odvjetnički ured, Faruk S. Ćupina, Mostar, podnio je 17. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000 593 od 17. svibnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: Pž-200/05 od 15. veljače 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar, (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: P.1604/04 od 9. svibnja 2005. godine.
2. Apelant je protiv JP «Urbing» Mostar, kao pravnog sljednika RO «Dom» Mostar, podnio tužbu radi utvrđenja da je on isključivi vlasnik poslovnog objekta u Ul. Ante Zuanića bb u Mostaru, površine od 262 m2, koji nije uknjižen u zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), i koji se nalazi na parceli k.č. br. 1334/2, (u daljnjem tekstu: sporna parcela) upisanoj u zk.ul. br. 5538 KO Mostar. Istovremeno apelant je tražio da se u zemljišnim knjigama briše pravo korištenja uknjiženo u korist RO «Dom» Mostar, pravnog prednika tuženog JP «Urbing» Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), te troškove postupka u iznosu od 775,00 KM.
3. Presudom, broj P. 1604/04 od 9. svibnja 2005. godine, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: zk. uložak, prijepis posjedovnog lista, kopiju katastarskog plana, rješenje Sekretarijata za upravno pravne poslove SO Mostar , te ugovor o kupoprodaji. Općinski sud je istakao da je umješač na strani tuženog, Grad Mostar (u daljnjem tekstu: umješač) u cjelosti osporio tužbeni zahtjev, ističući prigovor aktivne legitimacije na strani apelanta. Općinski sud je naveo da iz zk. izvatka proizilazi da je zemljište na spornoj parceli uknjiženo kao društveno vlasništvo sa dijelom 1/1, da je na spornoj parceli upisano pravo korištenja u korist poduzeća RO«Dom», Mostar, pravnog prednika tuženog (u daljenjem tekstu: pravni prednik tuženog), da iz posjedovnog lista slijedi da se kao posjednik sporne nekretnine vodi poduzeće ŠIK «Crvena Zastava» OOUR Prodavnica, Kruševac (u daljnjem tekstu: poduzeće ŠIK «Crvena zastava»), da iz rješenja Sekretarijata za upravno pravne poslove SO Mostar slijedi da se pravnom predniku tuženog ustupa na korištenje građevinsko zemljište na spornoj parceli u površini od 519 m2, da iz ugovora o kupoprodaji koji je zaključen 1968. godine, proizilazi da je poduzeće ŠIK «Crvena Zastava», kao kupac kupilo metalni objekat površine 253 m2. od poduzeća «Soko» Mostar kao prodavatelja, ali da se iz priložene dokumentacije nije moglo utvrditi da je metalni objekat postavljen na spornoj parceli, odnosno na temelju temelju kojeg akta je montiran.
4. Općinski sud je naveo da je utvrdio da se sva dokumentacija, koju je apelant priložio, vodi na poduzeću ŠIK «Crvena zastava», te da apelant nije priložio nikakav dokaz da je on pravni sljednik tog poduzeća. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je zaključio da apelant nije dokazao da je aktivno legitimiran u ovom postupku, zbog čega da je odbio njegov tužbeni zahtjev.
5. Pored toga, Općinski sud je naveo da su Zakonom o građevinskom zemljištu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br 25/03 i 16/04), propisani načini i uvjeti pod kojim se može vršiti prijenos prava korištenja na građevinskom zemljištu, odnosno da gradsko građevinsko zemljiše ne može biti u pravnom prometu jer je jedino općina nadležna raspolagati tim zemljištom. Međutim, kako je pravnom predniku tuženog tijekom 1968 godine ustupljeno na korištenje zemljište na spornoj parceli, to znači da bi tuženi nakon odobrenja za građenje i uporabne dozvole i uknjižbe u zemljišnim knjigama mogao raspolagati tim objektom.
6. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud, donio je Presudu broj: Pž-200/05 od 15. veljače 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Žalbene navode, da niti tuženi, niti umješač nisu istakli prigovor aktivne legitimacije, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim, budući je na raspravi održanoj 8. travnja 2005. godine, umješač izričito izjavio da ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, na kojoj je prisutvovao i apelant koji ovo nije osporio. Nadalje, obrazlažući zašto nije prihvatio rješenje Okružnog suda u Kraljevu od 12. prosinca 1989. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Okružnog suda) koje je apelant dostavio uz žalbu, a koje se odnosi na okolnost pravnog sljedništva, Kantonalni sud je naveo da sukladno odredbi članka 207. st. 1. Zakona o praničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim u slučaju da žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, međutim da je to rješenje apelant bez problema mogao uložiti tijekom prvostupanjskog postupka.
7. PresudomVrhovnog suda, broj: 070-0-Rev-06-000593 od 17. svibnja 2007. godine, odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su sudovi pravilno odlučili da odbiju tužbeni zahtjev, zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta. Naime, da apelant nije predočio niti jedan dokaz kojim bi dokazao da je pravni sljednik poduzeća ŠIK «Crvena zastava» na kojoj se vodi sva dokumentacija iz spisa, te da nije točna apelantova tvrdnja da je tuženi priznao aktivnu legitimaciju. Nadalje, Vrhovni sud je konstatirao da i kada bi postojala aktivna legitimacija na strani apelanta ne bi se moglo raspravljati o njegovom tužbenom zahtjevu jer sporna nekretnina nije nigdje upisana u zemljišnim knjigama iz kojeg razloga presuda ne bi bila izvršiva.
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju. Apelant ističe da sudovi nisu naveli materijalne propise na kojim su temeljili svoju odluku, niti odredbe procesnog prava, na koji način da su povrijedili odredbe parničnog postupka. Nadalje, da nije točno da je umješač na strani tuženog istakao prigovor aktivne legitimacije, nego upravo suprotno, da kako niti tužena niti umješač nisu isticali ovaj prigovor, to znači da su priznali pravno sljedništvo. Apelant dalje navodi da budući da pravno sljedništvo nije bilo sporno, netočna je tvrdnja Kantonalnog suda da je on tijekom prvostupanjskog postupka propustio uložiti rješenje Okružnog suda. Apelant dalje navodi da iz tog rešenja proizilazi da se u registarski uložak upisuje poduzeće u društvenoj svojini pod nazivom DIP «Suvremeni dom» eksport-import sa p.o. Kruševac koje je nastalo od organizacija udruženog rada i to: OOUR «Nabavka i prodaja» i OOUR «Namještaj» u sastavu ŠIK «Crvena zastava». Nadalje, apelant ističe da je prije izvjesnog vremena pribavio dokaze (radne knjižice bivših djelatnika i rješenja o akontacijama) koji potvrđuju da je apelant pravni sljednik ŠIK «Crvena zastava». Apelant navodi da je sve navedeno dovelo do nepravilnosti i nezakonitih presuda, na koji način da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje
11. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže sve odgovore na apelantove navode koji su indentični navodima u apelaciji, odnosno jasne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neutemeljen. Naime, sudovi su u tri instance utvrdili da apelant nije dokazao da je aktivno legitimiran, odnosno da niti jednim dokumentom nije dokazao da je pravni sljednik poduzeća ŠIK «Crvena zastava» Kruševac, osim što je uz žalbu dostavio rješenje Okružnog suda, koje u smislu članka 207. st. 1. ZPP-a nije uzeto u obzir. Ustavni sud primjećuje da su sudovi, pored jasnih obrazloženja u pogledu aktivne legitimacije, konstatirali da bi ovako postavljeni zahtjev teško bio ostvariv, imajući u vidu odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno činjenicu da sporna nekretnina nije upisana u zemljišnim knjigama. Imajući u vidu sve navedeno, a kako nije utvrdio proizvoljnost niti u jednom segmentu, a s tim u svezi niti povredu apelantovih ustavnih prava, imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj točki, posebno da Ustavni sud nije nadležan utvrđivati činjenično stanje, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na imovinu
13. Apelant se, također, žale da mu je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnom zaključku sudova da apelant nije dokazao da je aktivno legitimiran u ovom postupku. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović