Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2408/07 (I. Ž.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2408/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2408/07, rješavajući apelaciju Ismeta Žunića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9 i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Žunića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: 097-0-Kž-06-000079 od 15. lipnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: 096-0-K-

06-000071 od 29. svibnja 2006. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu osnovnih prava i temeljenih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudski prava i temeljnih sloboda i pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2.Protokola broj 7. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudski prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Žunića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: 097-0-Kž-06-000079 od 15. lipnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj: 096-0-K-

06-000071 od 29. svibnja 2006. godine, u odnosu na prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Žunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa, Vladimir Mandić, odvjetnik iz Brčkog, podnio je 20. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj: 097-0-Kž-06-000079 od 15. lipnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj: 096-0-K-

06-000071 od 29. svibnja 2006. godine.

2. Presudom, Osnovnog suda, broj: 096-0-K-06-000071 od 29. svibnja 2006. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo oštećenje tuđe stvari iz članka 287. stavak 1. Kaznenog zakona Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 10/03, 45/04 i 06/05, u daljnjem tekstu: KZ) i kazneno djelo ugrožavanje sigurnosti iz članka 180 stavak 1. KZ-a. Osnovni sud izrekao je apelantu novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM za kazneno djelo oštećenje tuđe stvari, te kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca za kazneno djelo ugrožavanje sigurnosti.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je proveo dokaze optužbe i to da je saslušao svjedoke i vještaka, da je izvršio uvid u: službenu zabilješku, zapisnik o uviđaju, izvještaj o pregledu lica mjesta, nalaz i mišljenje vještaka, te fotodokumentaciju vozila i mjesta događaja, kao i da je proveo dokaze obrane i to da je saslušao svjedoke, da je izvršio uvid u nalaz i mišljenje ljekara specijaliste za apelanta, izvod iz personalnog dosijea za apelanta, te potvrdu MUP-a Tuzla.

4. Osnovni sud je naveo da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je apelant 5. prosinca 2005. godine, na parkiralištu ispred svoje zgrade, nogom udarao u automobil oštećene Mileve Sajlović (u daljnjem tekstu: oštećena), koje je bilo parkirano u blizini njegovog automobila, iz razloga što ga je automobil oštećene spriječavao da izađe sa svog parking prostora, na koji način da je pričinio štetu oštećenoj u visini od 490,00 KM, čime da je počinio kazneno djelo oštećenje tuđe stvari. Nadalje, da je navedeni događaj posmatrao svjedok P.S. koji da je pitao apelanta zašto lupa po automobilu, na što da je apelant počeo da psuje i galami, pokušavajući da otjera tog svjedoka, prijeteći mu pištoljem, čime da je počinio kazneno djelo ugrožavanje sigurnosti.

5. Osnovni sud je istakao da navedeno proizilazi prvenstveno iz: iskaza svjedoka P.S., prijatelja svjedoka D.S., koji je izjavio da se zatekao na parkiralištu gdje je vidio muškarca kako udara nogom u automobil, te da kada ga je pitao zašto to radi, da je taj muškarac počeo da psuje i da mu prijeti pištoljem, iskaza svjedoka, S.D. sina oštećene, koji je izjavio da ga je svjedok P.S. nazvao telefonom i obavijestio da jedan muškarac udara nogom u automobil oštećene, nakon čega da je otišao na mjesto događaja gdje je vidio da je taj muškarac psovao i prijetio pištoljem svjedoku P.S., te iskaza svjedoka S.M. supruga oštećene, koji je izjavio da ga je svjedok, S.D. obavijestio o kritičnom događaju, nakon čega da je otišao na mjesto događaja i vidio da je muškarac psovao i prijetio pištoljem svjedoku P.S. Obrazlažući zašto je prihvatio iskaze navedenih svjedoka, Osnovni sud je naveo da su ti iskazi indentični u odlučnim činjenicama i da su suglasni sa provedenim materijalnim dokazima, prvenstveno izvještajom o krim-tehničkom pregledu lica mjesta, fotodokumentacijom vozila i lica mjesta i zapisnikom o uviđaju, iz kojih proizilazi da su na automobilu oštećene vidljivi tragovi udubljenja lima zadnjih lijevih vrata, te da je dežurni policajac otišao na mjesto događaja, gdje je zatekao apelanta i navedena tri svjedoka. Nadalje, u pogledu utvrđivanja visine štete, Osnovni sud je naveo da prihvatio vještačenje vještaka prometne struke, kojim je utvrđena visina štete na automobilu u iznosu od 490,00 KM.

6. Obrazlažući zašto nije prihvatio iskaze svjedoka obrane, te odgovarajući na primjedbe obrane da na mjestu događaja nisu uzeti tragovi otisaka stopala obuće, Osnovni sud je naveo da su ti iskazi kontradiktorni u odlučnim činjenicama i da su dati u svrhu pomoći apelantu, te da je prihvatio objašnjenje krim-tehničara da nisu uzeti otisci stopala iz razloga što su tragovi oštećenja automobila išli klizeći, pa da je bilo teško indentificirati te tragove na limu vrata automobila. Nadalje, odgovarajući na primjedbe obrane, da apelant nije mogao počiniti kazneno djelo oštećenje tuđe stvari, budući da iz medicinskih nalaza proizilazi da je imao ozljede na lijevoj i desnoj nozi, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je od vremena kada su ozljede nastale do izvršenja ovih kaznenih djela proteklo više od godinu dana, te da je apelant bio fizički sposoban da pričini štetu.

7. Odlučujući o žalbi, Apelacioni sud donio je Presudu, broj: 097-0-Kž-06-000079 od 15. lipnja 2007. godine, kojom je žalbu djelomično uvažio u dijelu odluke o kazni, tako da je apelantu za kazneno djelo ugrožavanje sigurnosti iz članka 180. stavak 1. KZ- izrekao uvjetnu osudu, kojom je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca, koj a se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Obrazlažući ovu odluku Apelacioni sud je naveo da prvostupnajski sud nije cijenio raniji profesionalni život apelanta, te da je bez pravnog uporišta kao otežavajuću okolnost naveo veliku upornost i bezobzirnost na što da ne upućuju provedeni dokazi. S tim u svezi Apelacioni sud je preničao odluku o kazni na naprijed navedeni način, budući da je ta kazna adekvatna težini počinjenog kaznenog djela. U ostalom dijelu Apelacioni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

8. Odgovarajući na žalbene navode da je prvostupanjski sud presudu zasnovao na lažnim iskazima svjedoka, Apelacioni sud je naveo da ovi navodi zadiru u pitanje slobodne ocjene dokaza, koji princip da je reguliran člankom 15. Zakona o kaznenom postupku Brčko Distrikta BiH (Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», br. 10/03, 48/04, 6/05, 14/07 i 21/07, u daljnjem tekstu: ZKP), odnosno da sama konstatacija da su iskazi lažni, bez argumentacije, ukazuje da su ovi žalbeni navodi neutemeljeni. Također, po mišljenju Apelacionog suda prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao uvjerljive i logične razloge za utvrđenje odlučnih činjenica, te da također ne stoje niti žalbeni navodi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje, vezano za nepostojanje umišljaja kod apelanta, te da nije utvrđeno točno vrijeme izvršenja kaznenih djela, Apelacioni sud je naveo da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenjica, pravilno zaključio da je apelant oba djela koja mu se stavljaju na teret počinio sa izravnim umišljajem, te da provedeni dokazi ne upućuju na konstataciju da se vrijeme izvršenja kaznenih djela ne podudara sa vremenom koje je naznačeno u prvostupanjskoj presudi.

9. Vezano za žalbene navode u pogledu valjanosti materijalnih dokaza, Apelacioni sud je naveo da su svi materijalni dokazi sačinjeni u skladu sa pravilima krimtehnike, te da su sve osobe koje su sačinile te materijalne dokaze neposredno saslušane na sudu, odnosno da su odgovarale na pitanja obrane u svezi okolnosti pod kojim su sačinjeni ti dokazi. Nadalje, da su neutemeljeni navodi apelanta da u zapisniku o uviđaju nisu konstatirane okolnosti u svezi kaznenog djela ugrožavanje sigurnosti, budući da na samom mjestu događaja nije bilo tragova izvršenja ovog djela, te da se nije imalo što konstatirati.

10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu osnovnih prava i temeljenih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2.Protokola broj 7. uz Europsku konvenciju, te prava iz čl. 3., 7., 10., i

17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant ističe da se presuda zasniva na lažnim iskazima svjedoka optužbe, da je u postupku nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da materijalni dokazi na kojim su sudovi temeljili odluku nemaju nikakvu vrijednost, da u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega osporenu presudu čine nezakonitom, te da u postupku nije dokazano da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Apelant dalje navodi da su iskazi svjedoka optužbe kontradiktorni ne samo u vremenu izvršenja kaznenih djela, nego i u pogledu interpretacije samih događaja, da nije točno da je apelant djela počinio sa izravnim umišljajem, kada u postupku nije dokazano da je apelant počinio ta kaznena djela. Nadalje, apelant ističe da su materijalni dokazi urađeni neprofesionalno i nepotpuno da nije vršen direktan uvid u oštećenje vozila, da nije točna tvrdnja da su izvještaji krimtehničke službe rađeni po pravilima struke, te da nisu uzeti tragovi sa lica mjesta. Apelant zaključuje da je na naprijed opisani način izvršen atak na ličnost, slobodu, imovinu i njegovu profesionalnu karijeru kriminalističkog inspektora.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2 i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljena kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»

a) Dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

13. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, došlo zbog toga što su sudovi prihvatili iskaze svjedoka koje je predložila optužba, a koju iskazi su lažni, što su prihvatili materijalne dokaze koji su neprofesionalno i nestručno sačinjeni, te da su na taj način donijeli odluka na njegovu štetu.

14. U svezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud prije svega naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Međutim, Ustavni sud ukazuje da je redoviti sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

15. Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud proveo dokaze koje je predlagala optužba i obrana (saslušanje svjedoka, materijalne dokaze i saslušanje osoba koje su ih sačinile), koji su izvedeni u prisutnosti apelanta i njegovog branitelja, te da se apelant izjašnjavao na sve dokaze optužbe i da je imao priliku osporiti ih osobno i putem branitelja. Ustavni sud, dalje zapaža da je konkretnom slučaju prvostupanjski sud vrlo iscrpno analizirao izvedene dokaze, da je, također vrlo iscrpno, dao obrazloženje u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica, te da je obrazložio zašto nije prihvatio dokaze obrane koji su bili kontradiktorni. Ustavni sud uočava, da je Apelacioni sud, ispitujući pobijanu presudu u pogledu žalbenih navoda da su iskazi lažni i da materijalni dokazi nemaju nikakvu vrijednost, dao apelantu jasne odgovore da su neutemeljeni, kada su bili neargumentirani, odnosno da je zaključio da je prvostupanjski sud nakon sveobuhvatene analize cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio kaznena djela koja su mu se stavljena na teret.

16. Imajući u vidu naprijed navedeno, a sukladno stavovima navedenim u točki 14. ove odluke, Ustavni sud nalazi da nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je proizvoljnim postupanjem sudova i proizvoljnim načinom vođenja postupka povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak, osim što je apelant nezadovoljan presudom. S tim u svezi Ustavni podsjeća da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3 ) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na imovinu

17. Nadalje, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Suština navoda o kršenju ovog apelantovog prava svodi se na postupanje sudova koji su u kaznenom postupku donijeli odluke na njegovu štetu. Ustavni sud je dao obrazloženje u svezi sa ovim navodima apelanta u prethodnim točkama u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, zbog čega smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na imovinu. Stoga budući da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na slobodu i sigurnost osobe

18. Apelant, se također žali da mu je u postupku povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakao, posebno ako se ima u vidu da apelant tijekom postupka nije bio zadržavan u policije, niti lišavan slobode, kao i da mu je odlukom Apelacionog suda preinačena kazna zatvora u uvjetnu osudu. Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na žalbu u kaznenim stvarima

19. Nadalje, Ustavni sud uočava da se apelant žali i da mu je povrijeđeno i njegovo pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka. 2. Protokola broj 7. uz Europsku konvenciju. Ustavni sud nalazi da apelantu nije uskraćeno ovo pravo, nego da je uložio žalbu na prvostupanjsku presudu, te da je Apelacioni sud ispitao pobijanu presudu u odnosu na sve njegove žalbene navode i dao obrazloženja zašto ih nije usvojio. S tim u svezi Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi (prima facie)neutemeljeni.

b) Dopustivost ratione materiae

20. U svezi sa navodima apelanta o povredi prava iz. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obvezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. svibnja 2001. godine, točka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2408/07 (I. Ž.) | Sudska praksa | Aktio