Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2492/07 (I. N.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2492/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2492/07, rješavajući apelaciju Ifete Numanović , na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ifete Numanović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj: 003-0-Gž-
07-000931 od 21. lipnja 2007. godine i Rješenja Općinskog suda Živinice, broj: 033-0-I-06-003438 od 6. travnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ifeta Numanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kladnja, koju zastupa Šemso Numanović, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 5. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 003-0-Gž-07-000931 od 21. lipnja 2007. godine i Rješenja Općinskog suda Živinice (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: 033-0-I-06-003438 od 6. travnja 2007. godine.
2. Rješenjem JU Centar za socijalni rad, Općine Kladanj, broj: 04-533-966/01 od 13. prosinca 2002. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 13. prosinca 2002. godine), apelantici je priznato pravo na novčanu naknadu za pomoć i njegu od strane druge osobe u mjesečnom iznosu od 133,00 KM, počev od 1. svibnja 2002. godine. Predmetnim rješenjem izmijenjeno je Rješenje JU Centar za socijalni rad Kladanj, broj: 04-533-966/01 od 18. travnja 2002. godine, u dijelu navedene naknade.
3. Rješenjem JU Centar za socijalni rad, Općine Kladanj, broj: 04-533-966/01 od 27. listopada 2004. godine (u daljnjem tekstu: rješenje od 27. listopada 2004. godine), rješenje od 13. prosinca 2002. godine je izmijenjeno tako što je apelantici priznato pravo na novčanu naknadu za pomoć i njegu od strane druge osobe u mjesečnom iznosu od 80,00 KM, počev od 1. siječnja do 31. prosinca 2003. godine, a od 1. siječnja 2004. godine iznos od 80,00 KM se mijenja na iznos od 104,00 KM mjesečno.
4. Apelantica je 14. listopada 2005. godine pokrenula parnični postupak protiv JU Centar za socijalni rad, Općine Kladanj, radi naplate duga. Općinski sud u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju, donijelo je Rješenje broj: Mal-192/05-K od 4. svibnja 2006. godine, kojim je obustavio parnični postupak i naveo da će se po pravosnažnosti rješenja postupak nastaviti po pravilima izvršnog postupka, iz razloga što nije nadležan da odlučuje da li apelantica ima pravo na isplatu naknade utvrđenim rješenjima. Apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje rješenja Općinskom sudu.
5. Rješenjem o izvršenju, Općinskog suda, broj: 033-0-I-06-003438 od 13. rujna 2006. godine, donesenog na temelju izvršne isprave –rješenja od 13. prosinca 2002. godine i rješenja od 27. listopada 2004. godine, određeno je izvršenje protiv izvršenika JU «Centar za socijalni rad» Kladanj (u daljnjem tekstu: izvršenik), koji je obvezan apelantici kao tražitelju izvršenja, izmiriti iznos od 1.488,00 KM na ime glavnog potraživanja i iznos od 240,00 KM na ime troškova izvršnog postupka, zapljenom novčanih sredstava na transakcijskom računu izvršenika. Na ovo rješenje o izvršenju izvršenik je uložio prigovor.
6. Rješavajući po prigovoru izvršenika, Općinski sud, donio je Rješenje, broj: 033-0-I-
06-003438 od 6. travnja 2007. godine, kojim je djelomično usvojio prigovor tako da je u pogledu potraživanja kojim se potražuje razlika iznosa od 53,00 KM za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2003. godine, ukupno u iznosu od 716,00 KM, izvršni postupak obustavio i ukinuo sve provedene izvršne radnje. Drugi dio prigovora koji se odnosio na potraživanja za rujan, listopad, studeni i prosinac 2002. godine u iznosu od po 133,00 KM i potraživanja za listopad, studeni i prosinac 2003. godine od po 80,00 KM, što ukupno iznosi 772,00 KM i naknadu troškova postupak, Općinski sud je odbio.
7. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je u smislu odredbe članka 48. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 32/03 i 33/06, u daljnjem tekstu: ZIP), održao izvršno ročište, na kojem je izvršio uvid u spis kao i u uloženi spis broj: Mal-192/05-K, nakon čega je zaključio da prigovor nije utemeljen za potraživanja po rješenju od 13. prosinca 2002. godine u iznosu od 532,00 KM i potraživanja po rješenju od 27. listopada 2004. godine u iznosu 240,00 KM, što ukupno iznosi 772,00 KM.
8. Međutim, prigovor izvršenika koji se odnosi na ostatak potraživanja od 716,00 (razlika iznosa od 53,00 KM za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2003. godine) za koji iznos je smanjeno potraživanje apelantice u smislu rješenja od 27. listopada 2004. godine, Općinski sud je usvojio, jer apelantica kao tražitelj izvršenja na temelju izvršne isprave, odnosno rješenja od 27. listopada 2004. godine, ne može u ovom izvršnom postupku tražiti više od onoga što joj je određeno tom izvršnom ispravom, te da je s tim u svezi obustavio izvršni postupak u tom dijelu. Općinski sud je istakao da je apelantica mogla uložiti pravni lijek na rješenja od 27. listopada 2004. godine, ako nije bila zadovoljna dosuđenim iznosom, a nikako primjedbe iznositi u ovom postupku.
9. Odlučujući o žalbi apelantice, Kantonalni sud u Tuzl, donio je Rješenje, broj: 003-0-
Gž-07-000931 od 21. lipnja 2007. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Vezano za žalbene prigovore da apelantica traži izvršenje samo jedne izvršne isprave, odnosno samo rješenja od 13. prosinca 2002. godine, Kantonalni sud je naveo da je sama apelantica u spis uložila rješenje od 24. listopada 2004. godine, te da je Općinski sud pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje, budući da sukladno odredbi članku 63. stavak 1. ZIP-a, sud po službenoj dužnosti može obustaviti izvršenje, ako je izvršna isprava u dijelu izgubila vjerodostojnost, a što da je u konkretnom bio slučaj.
10. Odgovarajući na žalbene navode da prvostupanjski sud nije u cjelosti odlučio o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na zakonske kamate, Kantonalni sud je naveo da rješenja izvršenika, koja su izvršne isprave, ne sadrže odluku o kamatama, da bi apelantica ta potraživanja mogla tražiti u parničnom postupku, a nikako u predmetnom izvršnom postupku, te da s tim u svezi, Općinski sud nije mogao donijeti odluku u pogledu tog potraživanja. Tim prije, što niti prijedlogom za izvršenje nisu tražene isplate kamata na glavni dug, te da se apelantica neutemeljeno poziva na predmet br. Mal-192/05, budući da i ako se uzme u obzir da je apelantica u predmetnom postupku tražila i kamate, to automatski ne bi značilo da joj u izvršnom postupku pripadaju, jer bi morala imati odluku u pogledu eventualno dosuđenih kamata.
11. Nadalje, vezano za žalbene prigovore apelantice da se u konkretnom slučaju radi o pravu na dospjela potraživanje, te s tim u svezi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni, odnosno da niti u jednom momentu ne dovode u sumnju da je prvostupanjska odluka nezakonita, imajući u vidu rješenje od 27. listopada 2004. godine, kojim je umanjeno potraživanje apelantice.
12. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europske konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelantica navodi da je tužbom od 14. listopada 2005. godine, pokrenula postupak zbog neisplate dijela naknade u mjesečnom iznosu od 134,00 KM, koja joj je određena Rješenjem izvršenika od 18. travnja 2002. godine, da je u međuvremenu zaprimila rješenje Kantonalnog suda, po kojem je naplatila iznos od 772,00 KM. Nadalje, da je u navedenom parničnom postupku, Općinski sud u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju donio rješenje, Mal 192/05 –K od 4. svibnja 2006. godine, kojim je obustavio parnični postupak i «da je Ustavni sud u sličnoj pravnoj stvari donio Odluku br. AP-
1111/04 od 13. listopada 2005. godine». Apelantica dalje navodi da je ona podnijela prijedlog za izvršenje na temelju rješenja od 13. prosinca 2002. godine, a ne rješenja od 27. listopada 2004. godine, da je Općinski sud održao izvršno ročište, umjesto da je vratio prigovor zato što je bio nepotpun, da je pobijano rješenje nezakonito jer se temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da je ona još u tužbi tražila i kamate, te da je Općinski sud, budući da je izvršenik uložio prigovor, izvršni postupak trebao «pretvoriti»u parnicu, kako bi se sva sporna pitanja mogla riješiti. Apelantica na kraju ističe, da su sudovi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povreda izvršnog i parničnog postupka, povrijedili njeno pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu i pravo na imovinu, te predložila da se apelacija usvoji i ukinu pobijane odluke, te da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje
15. U svezi sa apelantičinim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud smatra da osporene odluke ne sadrže elemente proizvoljnosti, nego upravo suprotno da su obrazloženja osporenih odluka jasna i argumentirana, kao i da su redoviti sudovi odgovorili na sve navode koje apelantica iznosi i u apelaciji. Konkretno, sudovi su zaključili da se u predmetnom izvršnom postupku, koji je vođen radi izvršenja rješenja, nije moglo izlaziti iz okvira tih rješenja kao izvršnih isprava, imajući u vidu pravila izvršnog postupka. Ustavni sud očava da su redoviti sudovi dali jasan odgovor apelantu u pogledu sporednih potraživanja, kao i odgovor u pogledu održavanja izvršnog ročišta. Vezano za apelantičine navode da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud ove apelantičine navode ocijenjuje paušalnim i neargumentiranim. U svezi sa apelantičinim navodima da je Općinski sud obustavio parnični postupak, a da je Ustavni sud u sličnoj pravnoj situaciji donio Odluku br. AP-1111/04, od 13. listopada 2005. godine, Ustavni sud uočava da je tom odlukom apelaciju odbio kao neutemeljenu, budući je utvrdio da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak, u situaciji kada sud nije mogao dopustiti traženo izvršenje na temelju Rješenja Centra za socijalni rad, jer je izvršna isprava bila nepotpuna, a apelantica nije udovoljila pozivu suda da dostavi traženu ispravu kojom bi dokazala da je Općina Mostar –Stari Grad na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave, nakon čega je Ustavni sud zaključio da apelantici ostaje kao jedina mogućnost u parničnom postupku riješti pitanje pasivne legitimacije. Ustavni sud nalazi da je predmetni parnični postupak obustavljen iz razloga što je apelantica osporavala iznose navedene u rješenjima o izvršenju, te da je postupak nastavljen po pravilima izvršnog postupka. Sukladno navedenom Ustavni sud uočava da se radi o potpuno različitim pravnim situacijama u kojim su sudovi različito postupali i u kojem postupanju Ustavni sud, niti u ranijoj odluci, niti u konkretnoj, nije uočio elemente proizvoljnosti. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci da neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi primjenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na imovinu
17. Apelantica se, također, žale da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovitih sudova. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
18. Vezano za apelantičine navode da joj je povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud uočava da apelantica nije obrazložila u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenta priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovih prava paušalno istakla, tim prije što se u predmetnom postupku nije raspravljalo o pitanjima koja bi uopće mogla utjecati na apelantično pravo na dom. S tim u svezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović