Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2844/07 (H. M.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2844/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2844/07, rješavajući apelaciju Hajrudina Mehanovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Mehanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-000883 od 19. srpnja 2007. godine, Presude, Kantonalnog suda u Tuzli, broj: Pž-168/05od 16. svibnja 2006. godine i Presude, Općinskog suda Tuzla, broj: Ps.49/05 od 22. srpnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Benjamin Ibrulj, odvjetnik iz Gradačca, podnio je 24. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000883 od 19. srpnja 2007. godine, Presude, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: Pž-168/05od 16. svibnja 2006. godine i Presude, Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: Ps.49/05 od 22. srpnja 2005. godine.

2. Apelant je, kao zakupoprimatelj, sa Općinom Gradačac, kao zakupodavateljem, zaključio Ugovor o zakupu 1. studenog 1999. godine, (u daljnjem tesktu: Ugovor o zakupu), poslovnog prostora koji se nalazi u Gradačcu u Ul. Titova, zgrada Tuzlanske banke d.d. Tuzla, Filijala Gradačac, površine 38 m2. (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), u kojoj obavlja frizersku djelatnost.

3. Ugovorom o zamjeni nekretnina, Ov.br.1553/01 od 13. srpnja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o zamjeni), između Općine Gradačac koja je imala uknjiženo pravo upravljanja na spornoj nekretnini i Tuzlanske banke d.d. Tuzla, koja je imala uknjiženo pravo vlasništva na poslovnom prostoru u Ul. Hasana Kikića, površine 38, 82 m2, izvršena je zamjena predmetnih nekretnina.

4. Pravosnažnom Presudom, broj: Ps-44/01 od 15. svibnja 2002. godine, Općinskog suda, odbijen je tužbeni zahtjev Općine Gradačac koja je tražila ispražnjenje sporne nekretnine, radi nedostatka aktivne legitimacije koju je izgubila zaključenjem Ugovora o zamjeni sa Tuzlanskom bankom d.d. Tuzla.

5. Tuzlanska banka d.d. Tuzla kao tužiteljica (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 26. ožujka 2003. godine podnijela je tužbu protiv apelanta radi otkaza Ugovora o zakupu. Tijekom postupka tužiteljica je proširila tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelant isplati iznos od 5.922,00 KM sa zateznim kamatama, na ime zakupnine, za period od 25. lipnja 2001. godine do 26. ožujka 2003. godine, kao i zakupninu za period od 26. ožujka 2003. godine pa do isplate u mjesečnom iznosu od po 282, 00 KM sa zateznim kamatama, počev od 18. svibnja 2005. godine do isplate.

6. Apelant je 1. prosinca 2003. godine postavio protutužbeni zahtjev, kojim je kao protutužene označio tužiteljicu i Općinu Gradačac i kojim je tražio da se Ugovor o zamjeni proglasi ništavim, te da se tužiteljica i Općina Gradačac obvežu da mu naknade troškove postupka.

7. Presudom broj: Ps.49/05 od 22. srpnja 2005. godine, Općinski sud usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice, a odbio protutužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. Općinski sud je, naveo da je ,između ostalog, izvršio uvid u: Ugovor o zakupu, Ugovor o zamjeni, zk. izvadak i posjedovni list, te da je utvrdio da je tužiteljica dokazala da je vlasnik sporne nekretnine, odnosno da je u smislu odredbe članka 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 6/98 i 29/03) dokazala da je pravnim poslom, odnosno ugovorom o zamjeni nekretnina, stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, te da je dokazala da ima pravo na povrat sporne nekretnine u smislu odredbe članka 43. istog Zakona, budući da je ona vlasnik i da je sporna nekretnina u posjedu apelanta. Općinski sud je dalje istakao da se predmetni Ugovor o zakupu koji je zaključen na određeno vrijeme u smislu članka 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH», br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92 i «Službeni list R BiH», broj 3/93 i 13/94), smatra se obnovljenim, te da je realiziranjem ugovora o zamjeni, tužiteljica stupila na mjesto Općine Gradačac, odnosno zakupodavatelja sporne nekretnine u smislu odredbe članka 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. S tim u svezi Općinski sud je zaključio da tužiteljica ima pravo na otkaz Ugovora o zakupu, te da joj pripada pravo na naknadu na ime zakupnine.

8. Vezano za razloge neusvajanja apelantovog protutužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da sukladno članku 5. Zakona o prometu nekretnina, („Službeni list SR BiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i «Službeni list R BiH, br.21/92 i 18/94), Općina Gradačac kao društeveno politička zajednica i kao nositelj prava raspolaganja na nekretninama u društvenom vlasništvu, može pravnim poslom pribavljati, otuđivati, zamjenjivati i prenositi pravo raspolaganja i druga prava. Nadalje, da je u smislu odredbe članka 16. istog Zakona, izvršena procjena nekretnina koje su bile predmet zamjene, na temelju koje je utvrđeno da predmetne nekretnine imaju ekvivalentnu vrijednost, te da nakon zamjene i tužiteljica i Općina Gradačac imaju poslovne prostore iste kvadrature. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da niti tužiteljica niti Općina Gradačac nisu vršili nikakav diskriminatorski način zamjene nekretnina, koji je protivan interesu građana Bosne i Hercegovine, te da ugovor o zamjeni nekretnina nikako ne može biti ništav.

9. Odgovarajući na prigovore apelanta da mu je onemogućeno pravo preče kupnje, Općinski sud je naveo da se nije radilo o kupoprodaji nego o zamjeni nekretnina, te da je apelant mogao u smislu odredbe članka 36. Zakona o prometu nekretnina, najkasnije u roku od godine dana, eventualno, pokrenuti postupak za poništenje Ugovora o zamjeni. Na kraju, Općinski sud je istakao da je u smislu članka 109. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94) apelant kao treća osoba morao imati poseban pravni interes da pobija Ugovor o zamjeni, a ne interes koji s ogleda u nezakonitom i neutemeljenom zadržavanju poslovnog prostora.

10. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio Presudu, broj: Pž-168/05 od 16. svibnja 2006. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica na temelju Ugovora o zamjeni stupila na mjesto Općine Gradačac, kao zakupodavatelja, te da joj s tim u svezi pripada pravo na otkaz Ugovora o zakupu, kao i naknada na ime zakupnine.

11. Vezano za apelantove žalbene navode da je on nositelj prava korištenja na spornoj nekretnini, a ne da je zakupoprimatelj, da mu to pravo proizilazi iz Ugovora o zamjeni od 4. prosinca 1974. godine, kojeg je apelantova majka zaključila sa Općinom Gradačac, te da ga je Općina Gradačac primorala na zaključivanje Ugovora o zakupu, Kantonalni sud je naveo da tim ugovorom apelantova majka nije dobila u vlasništvo spornu nekretninu, niti pravo na trajno korištenje, nego da je spornu nekretninu dobila na korištenje za koje je plaćala kiriju, odnosno da iz Ugovora o zakupu nesporno proizilazi da je apelant zakupoprimatelj sporne nekretnine, te da iz spisa ne proizilaze dokazi o prisli na zaključenje Ugovora o zakupu.

12. Nadalje, odgovarajući na žalbene navode, da je Ugovor o zamjeni na temelju Odluka Visokog predstavnika od 27. travnja 2000. godine i 30 ožujka 2001. godine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 17/00 i 15/01, u daljnjem tekstu: Odluke Visokog predstavnika), kojim je zabranjeno raspolaganje, dodjeljivanje, prijenos, prodaja ili davanje pod zakup imovine u društvenom vlasništvu, ništav, Kantonalni sud je naveo da se Odlukama Visokog predstavnika štite izbjegle i raseljene osobe, a koji status apelant nema, te da su s tim u svezi navodi neutemeljeni.

13. Rješavajući reviziju apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu, broj: 070-0-Rev-06-

000883 od 19. srpanja 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je bez utemeljenosti pozivanje apelanta na Odluke Visokog predstavnika, budući su navedene odluke donesene u cilju zaštite prava izbjeglih i raseljenih osoba, te spriječavanja diskriminatorskih radnji, odnosno da ove odluke obvezuje organe vlasti države Bosne i Hercegovine da osiguraju da se dodjela imovine u državnom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu, vrši na način koji nije diskriminatorski i koji je u interesu građana Bosne i Hercegovine.

14. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju. Apelant ističe da u spornoj nekretnini obavlja frizersku djelatnost preko 30 godina na temelju Ugovora o zamjeni nekretnina od 4. prosinca 1974. godine, te da mu je zaključenjem Ugovora o zamjeni povrijeđeno pravo na trajno korištenje sporne nekretnine i pravo preče kupnje na koje zakupoprimatelji imaju pravo ako predmet zakupa koriste duže od pet godina. Apelant dalje navodi, da je Ugovor o zamjeni protivan Odlukama Visokog predstavnika, kojim je zabranjena zamjena poslovnih prostora u državnom vlasništvu, da nadležni organi Bosne i Hercegovine mogu tražiti izuzeće od primjene ovih odluka, samo ukoliko u pismenoj formi dokažu da predloženi prijenos imovine u državnom vlasništvu ne sadrži nikakve diskriminatorske radnje i da je to u najboljem interesu javnosti. Apelant traži da Ustavni sud ukine Presudu Vrhovnog suda kojom su povrijeđena njegova prava i to pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

17. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud uočava da su sudovi u tri instance ispitivali apelantove prigovore, koje apelant iznosi i u apelaciji, na koje su dali precizne odgovore i u kojim Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Konkretno, sudovi su zaključili da tužiteljica ima pravo na raskid Ugovora o zakupu i pravo na naknadu na ime zakupnine u smislu odredaba Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, budući je pravnim poslom, Ugovorom o zamjeni, stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Sudovi su također zaključili da Ugovor o zamjeni nije ništav, kada je zaključen u smislu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti, prema kojem Općina Gradačac kao nositelj prava raspolaganja na spornoj nekretnini ima pravo vršiti zamjenu nekretninu, kada je sukladno odredbama istog Zakona izvršena procjena i utvrđena ekvivalentna vrijednost nekretnina, te kada nakon zamjene i tužiteljica i Općina Gradačac imaju poslovne prostore iste kvadrature. Vezano za navode apelanta da je Ugovor o zamjeni zaključen protivno Odlukama Visokog predstavnika, redoviti sudovi su dali jasan odgovor u smislu da navedene odluke obvezuju organe vlasti države Bosne i Hercegovine da osiguraju da se dodjela državne imovine, odnosno ranije imovine u društvenom vlasništvu vrši na način koji nije diskriminatorski i koji je u interesu građana Bosne i Hercegovine, te da je neutemeljeno njegovo pozivanje na te odluke. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, da Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, i stoga u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie)neutemeljeni.

19. Apelant se, također, žale da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te kršenju Odluka Visokog predstavnika, Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

20. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2844/07 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio