Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/07 (S. H.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3196/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3196/07, rješavajući apelaciju Sabita Hakalovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabita Hakalovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar, broj: 007-0-Gž-

07-000 417 od 29. kolovoza 2007. godine i Presude Općinskog suda Konjic, broj: P.1928 od 22. prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabit Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, podnio je 27. studenog 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 007-0-Gž-07-000 417 od 29. kolovoza 2007. godine i Presude Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P.1928 od 22. prosinca 2006. godine. Apelant je 26. prosinca 2007. godine precizirao apelaciju.

2. Prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da mu tuženi Društvo za vodoprivredu «Bujice» d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 12.000,00 KM, na ime naknade štete zbog uništenog zemljišta i sadnica kestena, dok je preciziranim tužbenim zahtjevom tražio iznos od 3.889,50 KM, sukladno nalazima vještaka. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je tuženi u srpnju 2005. godine vršio iskop i odvoz pijeska u površini od 106 m2 sa njegove parcele, označene kao k.č. br. 2429 zv. «Donje Brezovice» u naravi šuma IV klase u površini od 4341 m2 i voćnjak III klase u površini od 930 m2, sve upisane u KKU br. 119 K.O. Višnjevice (u daljnjem tekstu:sporna nekretnina), te da mu je zbog toga nastala šteta koju potražuje.

3. Presudom Općinskog suda, broj: P.1928 od 22. prosinca 2006. godine, odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Obrazlažući ovu odluku Općinski sud je naveo da je saslušao svjedoke, vještaka geometra i vještaka poljoprivredne struke, da je izvršio uvid u: posjedovni list, dopis apelanta, dopis tuženog i nalaz i mišljenje vještaka, te da je izvršio uviđaj na licu mjesta, nakon čega da je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen. Naime, da jedino iz iskaza jednog svjedoka, koji je apelantov zet, prozilazi da je taj svjedok vidio da je u dva kamiona tuženog, koji su se nalazili na spornoj nekretnini, vršen utovar pijesaka, dok iz ostalih provedenih dokaza ne proizilazi da je tuženi vršio iskop i odvoz pijeska u površini od 106 m2, te da stim u svezi apelant nije dokazao odgovornost tuženog u smislu odredbe članka 154. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/94).

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj: 007-0-Gž-07-000 417 od 29. kolovoza 2007. godine, kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da mu je tuženi pričinio štetu. Naime, da je sukladno odredbi članka 123 Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05, u daljnjem tekstu: ZPP), stranka dužna dokazati činjenice na kojim temelji svoj tužbeni zahtjev, a da na temelju članka 8. ZPP sud odlučuje koje činjenice će uzeti kao dokazane. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza jasno prozilazi da prvostupanjski sud nije mogao utvrditi činjenicu da je tuženi odvezao pijesak sa sporne nekretnine u površini od 106 m2, te da je na taj način apelantu nanio štetu u visini koju je utvrdio vještak poljoprivredene struke. Vezano za žalbene navode da je direktor tuženog priznao da je sa sporne nekretnine odvezao 26 kamiona pijeska, Kantonalni sud je naveo da to apelant ničim nije dokazao, nego da ostali dokazi u spisu potvrđuju da je tuženi iskopavao pijesak sa nekretnine koja je u vlasništvu A.H. i da ga je odvozio na put koji se gradio prema džamiji.

5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da mu je ovakvim odlukama sudova «koji nisu uzeli u obzir svjedočenje njegovog zeta, a koji su uzeli u obzir iskaze svjedoka koji su lažno svjedočili», povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».

8. Ustavni sud uočava da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redoviti sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, budući da nisu uzeli u obzir iskaz svjedoka iz kojeg prozilaze dokazi o odgovornosti tuženog.

9. U svezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je Općinski sud proveo dokaze, nakon čega je na temelju slobodne ocjene svakog dokaza pojedinačno, poklonio vjeru onim dokazima iz kojih proizilazi da apelant nije dokazao da je tuženi odgovoran za štetu, te da je stim u svezi odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ovu odluku detaljno je preispitao Kantonalni sud, pri čemu se pozvao na odredbe parničnog postupka kojim je regulirana materija dokazivanja navoda iz tužbe i princip slobodne ocjene dokaza. S tim u svezi, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo na elemente proizvoljnosti prilikom ocjene izvedenih dokaza, te zaključuje da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3196/07 (S. H.) | Sudska praksa | Aktio