Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-523/07 (Dino Denis Jean Michel Klinić)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokaz
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-523/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 523/07, rješavajući apelaciju Dine Denisa Jean Michel Klinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dine Denisa Jean Michel Klinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-KŽK-06-000004 od 17. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dino Denis Jean Michel Klinić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je, 7. februara 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-KŽK-06-000004 od 17. novembra 2006. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora, odnosno naložio Kazneno-popravnom zavodu Zenica da apelanta pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP 523/07 od 5. aprila 2007. godine, odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-1418/05 od 1. juna 2006. godine, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ FBiH) i u vezi sa članom 55. KZ FBiH, pa ga je sud na osnovu čl. 42. i 43. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je na osnovu člana 57. KZ FBiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to od dana 3. jula 2005. godine do dana pravomoćnosti te presude ili isteka kazne na koju je osuđen. Istom presudom apelantu je na osnovu člana 74. KZ FBiH izrečena i sigurnosna mjera obavezno psihijatrijsko liječenje, koje će se izvršiti uz izdržavanje kazne zatvora i trajat će dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne. U slučaju uvjetnog otpusta apelant treba nastaviti obavezno psihijatrijsko liječenje izvan zatvorske ustanove, a ukoliko apelant ne nastavi liječenje uvjetni otpust će se opozvati. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oštećena mldb. K. J., putem zakonske zastupnice majke A.J., i oštećena mldb. T.G., putem zakonske zastupnice majke I.G., sa eventualnim imovinsko pravnim zahtjevom upućene su na parnični postupak.

2. Kantonalni sud je rješenjem, broj 009-0-KŽ-06-000230 od 5. septembra 2006. godine, uvažio žalbu apelanta, ukinuo presudu Općinskog suda, broj K-1418/05 od 1. juna 2006. godine, i odredio održavanje glavnog pretresa pred vijećem apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da nisu ispoštovane zakonske pretpostavke za preduzimanje pretresanja stana apelanta, kao radnje dokazivanja u krivičnom postupku propisane članom 71. stav 2. ZKP FBiH, odnosno da je pretresanje stana izvršeno bez naredbe od strane sudije za prethodni postupak po usmenom zahtjevu ovlaštene službene osobe, a niti je takva naredba uopšte sastavljena od strane ovlaštene osobe. Sud je dalje naveo, da navedeni propust imao za posljedicu da se svi dokazi koji su prikupljeni prilikom pretresanja stana apelanta smatraju kao dokazi koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba ZKP FBiH, na kojima sud nije mogao zasnovati svoju odluku.

3. Kantonalni sud je nakon održanog glavnog pretresa donio presudu, broj 009-0-KŽK-06-

000004 od 17. novembra 2006. godine, kojom je apelant oglašen krivim za produženo krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a u vezi sa članom 55. KZ FBiH, na način opisan u izreci osporene presude, pa ga je sud na osnovu člana 42. i 43. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 74. KZ FBiH apelantu je izrečena i sigurnosna mjera – obavezno psihijatrijsko liječenje, koje će se izvršiti uz izdržavanje kazne zatvora i trajat će dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, ali najduže do isteka izdržavanja kazne, dok u slučaju uvjetnog otpusta apelant treba nastaviti obavezno psihijatrijsko liječenje izvan zatvorske ustanove, a ukoliko apelant ne nastavi liječenje uvjetni otpust će se opozvati. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH oštećena mldb. K.J., putem zakonske zastupnice majke A.J., i oštećena mldb. T.G., putem zakonske zastupnice majke I.G., sa eventualnim imovinsko pravnim zahtjevom upućene su na parnični postupak.

4. U toku dokaznog postupka provedenog na pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda, sud je izveo brojne dokaze izuzev onih koji su rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-KŽ-06-000230 od 5. septembra 2006. godine, ocijenjeni kao nezakoniti. Također, sud kao dokaze na kojima je zasnovao svoju presudu nije uveo iskaz sudskog tumača za francuski jezik, dat na zapisnik o glavnom pretresu pred prvostepenim sudom od 15.02.2006. godine i 24.02.2006. godine, pismeni prevod sa Francuskog jezika od 26.12.2006. godine, zatim iskaz vještaka grafologa dat na zapisnik od 19.04.2006. godine, 26.04.2006. godine i 12.05.2006. godine, kao i pismeni nalaz i mišljenje istog vještaka od 03.05.2006. godine. Sud je obrazložio da razlog zbog kojeg nije uveo ove dokaze jeste u tome što su isti dobijeni na osnovu dokaza koji su, kao što je već navedeno pomenutim rješenjem, ocjenjeni kao nezakoniti dokazi, i u smislu člana 11. stav 3. ZKP FBiH, na tim dokazima nije mogao zasnivati svoju odluku.. U toku dokaznog postupka pred vijećem apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda saslušan je vještak psihijatrijske struke dr.A. K. i izvršen je pregled audiovizuelnog sredstva (CD) na kojem su snimljena saslušanja oštećenih mldb. T. G., i K. J.

5. Kantonalni sud je naveo da je temeljem slobodne ocjene dokaza, izvedene dokaze na glavnom pretresu pred Općinskim sudom, a koji su uvedeni kao dokazi na glavnom pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja, cjenio pojedinačno i u njihovoj povezanosti, i odlučio kao u izreci ove presude. Sud je u cjelosti poklonio vjeru iskazima mldb. K.J. i mldb. T.G. kojima je u cjelosti potvrđeno da je apelant preduzimao radnje izvršenja za koje se tereti. Sud je obrazložio da je u cjelosti poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka iz razloga što iz istih jasno proizilazi odsustvo svake namjere da se apelant neosnovano tereti, posebno kada se uzme u obzir da se radi o osmogodišnjoj, odnosno desetegodišnjoj djevojčici, kod kojih je i sam iskaz prilagođen njihovom uzrastu i isti nije iniciran od strane drugih osoba, a odgovori dati tokom saslušanja su adekvatni njihovom uzrastu. Nadalje, prema nalazu i mišljenju tima vještaka psihijatrijske struke i psihologa djevojčice su sposobne da svjedoče ali bez suočenja sa apelantom, radi sekundarne traumatizacije. Sud je istakao da uvjerenje suda nije dovedeno u pitanje niti dokazom koju se odnosi na zapisnik o prepoznavanju osoba od 4. jula 2005. godine, iz kojeg je vidljivo da mldb. K.J. nije prepoznala apelanta, između ostalih, u zapisniku navedenih lica. Sud je naveo da je ovaj dokaz, kao i ostale izvedene dokaze cijenio u okviru opštih pravila ljudskog mišljenja i iskustva, te zaključio da sposobnost zapažanja djeteta od osam godina može biti ograničena, posebno kada se tome doda činjenica da je kritični događaj za djevojčicu K.J. bio stresor koji je doveo do adekvatne emocionalne reakcije straha. S tim u vezi i opis od strane djevojčice da se radi o starijem čovjeku koji je kritične prilike imao brkove i bradu, ukazuje na zaključak da djevojčica nije u stanju da prepozna apelanta ukoliko je on obrijao brkove i bradu. Naime, sud je na osnovu iskaza mldb. djevojčice K.J., odnosno audivizuelnog snimka saslušanja te oštećene zaključio da je ta djevojčica prepoznala čovjeka koji je kritične prilike bio sa njom u liftu, kada joj je pokazana fotografija tog čovjeka sa bradom. Sud je dalje istakao da je pored navedenih razloga zbog kojih je prihvatio iskaz mldb. K.J. kao vjerodostojan, cijenio i nalaz i mišljenje tima vještaka psihijatrijske struke i psihologa kojim je utvrđeno da apelant ima poremećaj u strukturi ličnosti sa prisutnom emocionalnom nezrelošću, egocentričnosti u ponašanju, skonost određenim manipulacijama, a s ciljem zadovoljenja određenih nagonskih potreba. Također pored utvrđenog poremećaja u strukturi ličnosti apelanta sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka koji su iznijeli na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kao i njihovog pismenog nalaza i mišljenja od 19. jula 2005. godine, utvrdio da apelant ima pedofilske sklonosti koje se ogledaju u njegovoj neodoljivoj naklonosti prema djeci, te čestim i neprirodnim kontaktima sa djecom koju ne poznaje, a sve u cilju zadovoljenja svojih patoloških seksualnih nagona. Sud je u potpunosti prihvatio navedeni nalaz i mišljenje tima vještaka psihijatrijske struke dr. A.K., dr. S.Lj., dr. A.B- M., i psihologa E.D., i E. H., iz razloga što su isti dati na osnovu potrebnih izvora saznanja o stanju psihičkog zdravlja i svijesti apelanta, odnosno na osnovu psihijatrijskog i psihološkog ispitivanja apelanta u zdravstvenoj ustanovi, kojom prilikom je vršena procjena njegovih psihičkih i psihijatrijskih funkcija, procjena strukture ličnosti apelanta, a vršena su i odgovarajuća testiranja apelanta psihološkim tehnikama (intervju, WB-II skala, MMPI 201, ROCF, Mahover test i likovni uradak na projektivnom testu). Sud je obrazložio da činjenično stanje opisano pod tačkom 2. predmetne optužnice u cjelosti potvrđuje iskaz mldb. T.G. sa zapisnika od 9. septembra 2005. godine i sa audivizuelnog snimka saslušanja ove djevojčice. Također, sud je cijenio i zapisnik o prepoznavanju osoba od 4. jula 2005. godine na osnovu kojeg je utvrdio da je mldb. T.G. nakon što je prethodno opisala apelanta koji je u istrazi bio osumnjičen za predmetno krivično djelo i nakon što joj je pokazano pet lica, ista prepoznala apelanta kao izvršioca krivičnog djela.

6. Sud je naveo da je na osnovu slobodne ocjene svih dokaza koji su kao dokazni materijal prihvaćeni na pretresu pred vijećem apelacionog odjeljenja utvrdio da je apelant u vrijeme i na način opisan pod tačkom 1. i 2. izreke predmetne presude preduzeo radnje izvršenja kojim su se ostvarila obilježja produženog krivičnog djela bludnje radnje iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a u vezi sa članom 55. KZ FBiH.

7. Apelant navodi da je Kantonalni sud osporenom presudom povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na način da je krajnje proizvoljno primijenio odredbe ZKP FBiH. Apelant je u tom kontekstu naveo da je osporena presuda, zasnovana na nezakonitim dokazima, kao i dokazima koji su izvedeni iz dokaza koje je taj sud oglasio nezakonitim svojim rješenjem broj: 009-0-KŽ-06-000230 od 5. septembra 2006. godine, te da je zbog toga došlo i do kršenja pretpostavke nevinosti. Apelant prigovara na način snimanja saslušanja mldb. svjedokoka K.J.i T.G., zapisnik o saslušanju svjedoka, način ispitivanja mldb. svjedoka K.J. dokaz pribavljen saslušanjem vještaka dr. A.K.,.Također, navodi da iz izreke pobijane presude ne proizilaze obilježja krivičnog djela iz člana 208. KZ FBiH za koje je oglašen krivim.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je zaključak o krivnji apelanta donesen na temelju činjenica koje su utvrđene na glavnom pretresu koji je održan pred tim sudom, kojom prilikom su izvedeni svi dokazi koji su provedeni u prvostepenom postupku, izuzev onih koji su rješenjem tog suda broj 009-0-KŽ-06-000230 od 5. septembra 2006. godine, ocijenjeni kao nezakoniti. Osim toga, sud je obrazložio da kao dokaze na kojima je zasnovao osporenu presudu nije uveo ni dokaze koji su dobijeni na osnovu dokaza koji su navedenim rješenjem ovog suda, ocjenjeni kao nezakoniti dokazi. Kantonalni sud je obrazložio da svoju odluku nije temeljio na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način, što je i vidljivo iz obrazloženja osporene presude koja je zasnovana i na drugim brojnim dokazima. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao detaljnu analizu na kojoj je zasnovao svoju ocjenu o izjavi mldb. svjedoka K.J.i T.G Ocjenu iskaza mldb svjedoka Kantonalni sud nije ograničio isključivo analizom tih dokaza, već sveobuhvatnije ocjenom i drugih provedenih dokaza, prvenstveno iskaza majki djevojčica, koje su potvrdile da su prisustvovale saslušanju svojih djevojčica u tužilaštvu, i da su se potpisale na pomenute zapisnike. Nadalje, Kantonalni sud je na jasan i nedvosmislen način obrazložio da materijalni dokazi pronađeni u stanu apelanta u smislu člana 11. stav 3. ZKP nisu uticali na zakonitost dokaza kao i dokaza pribavljenog saslušanjem vještaka neuropsihijatra dr. A.K

12. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda ne može se zaključiti da su predočeni dokazi i činjenice, pojedinačno i uzajamnoj vezi, cijenjeni proizvoljno, i na način koji bi upućivao da se sud nije pridržavao opštepoznatih ograničenja u slobodnoj ocjeni dokaza koja se tiču opštih pravila i zakonitosti ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Kantonalni sud je na temelju svih provedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje se tereti, pri čemu je jasno obrazložio zašto je prihvatio odnosno zašto nije prihvatio pojedine dokaze. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da su presuda i zaključak Kantonalnog suda o krivnji apelanta proizvoljani i nedokazani. Nadalje, apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, omogućeno mu je da aktivno učestvuje u postupku, da budu saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe bilo lično, bilo preko advokata, te da nema elementa koji bi doveo u pitanje pravičnost suđenja koju zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i u ovom kontekstu.

13. Ustavni sud primjećuje da apelant svoje navode o kršenju pretpostavke nevinosti te člana 6. stav 2. Evropske konvencije temelji na tvrdnji da sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. U prethodnom dijelu ove odluke je navedeno da je Kantonalni sud na jasan i nedvosmislen način obrazložio zašto radnje apelanta smatra dokaznim, a u svojoj presudi je u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u smislu relevantnih odredbi ZKP FBiH, ocijenio vjerodostojnost dokaza sa jedne strane mldb. svjedoka oštećene, K.J. i T.G. i drugih svjedoka optužbe, te sa druge strane svjedoka odbrane apelanta. Ocjenu ovih svjedoka sud nije ograničio isključivom analizom tih dokaza, već sveobuhvatnije, ocjenom i drugih provedenih dokaza, prvenstveno dokaza materijalne prirode, cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Način na koji je Kantonalni sud ocijenio dokaze, po mišljenju Ustavnog suda, očigledno ne predstavljaju kršenje prava na prezumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije na što se apelant poziva.

14. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelanata o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-523/07 (Dino Denis Jean Michel Klinić) | Sudska praksa | Aktio