Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-802/07 (I. Đ.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-802/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 802/07, rješavajući apelaciju Idriza Đidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 , 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idriza Đidića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1347/05 od 21. decembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-96/05 od 6. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P- 1566/02 od 20. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Idriz Đidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Preočice-Viteza, kojeg zastupaju Emir Čolaković, i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnio je 13. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1347/05 od 21. decembra 2006.godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-96/05 od 6. juna 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 1566/02 od 20. januara 2004. godine.
2. Apelant je 23. februara 1987.godine protiv ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo podnio tužbu radi nakande štete u kojoj je naveo da je dana 14. februara 1981. godine, vozeći se na posao kao radnik preduzeća Željezara Zenica autobusom Zenicatransa koji je bio osiguran kod tužene doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede sa trajnim posljedicama. Apelant je tokom postupka precizirao tužbeni zahtjev tako da je kao tužene označio KOMPANIJU «DUNAV OSIGURANJE» A.D. Glavna filijala Beograd (u daljnjem tekstu: prvotužena) i «BOSNA OSIGURANJE» D.D. Sarajevo, (u daljnjem tekstu: drugotužena).
3. Presudom Općinskog suda, broj P-1566/02 od 20. januara 2004. godine, obavezana je prvotužena da apelantu, na ime naknade štete isplati iznos od 34. 262,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 1998. godine pa do isplate, kao i naknadu troškova postupka u iznosu od 4.124,50 KM, u roku 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U odnosu na drugotuženu tužbeni zahtjev odbijen je, kao neosnovan. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu 23. februara 1987. godine protiv ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo. Tokom postupka apelant je precizirao tužbeni zahtjev označivši kao pravne sljednike prvotuženu i drugotuženu. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza od kojih je jedan dio pribavljen službenim putem, a čija vjerodostojnost nije osporavana tokom postupka utvrdio da drugotužena nije pravni sljednik prvobitno označene tužene. Naime, sud je utvrdio da je drugotužena potpuno novi pravni subjekt koji nijednim svojim aktom nije preuzeo prava i obaveze tužene, te stoga nije pasivno legitimisana u ovom sporu. Nadalje, sud je istakao da prvobitno označena tužena ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo kao dio matičnog društva ZOIL «DUNAV» više pravno ne postoji, te da u registarskom sudu u Sarajevu gdje je bila upisana OZR Sarajevo nema podataka o tome da je neki drugi pravni subjekt upisan kao njezin pravni sljednik. Sud je također naveo da se iz provedenih dokaza proizilazi da je ZOIL «DUNAV» kao jedinstveno društvo u međuvremenu izvršilo određene statusne promjene i posluje pod nazivom KOMPANIJA «DUNAV OSIGURANJE» A.D. Glavna filijala Beograd. Sud je zaključio da prvobitno označena tužena kao jedinstven pravni subjekt nikada nije ni prestala postojati, pa je sud prihvatio ispravku i preciziranje tužbe u smislu tačnog označavanja prvotužene koja je nesumnjivo pravni sljednik prvobitno označene tužene, jer se u suštini radi o istoj pravnoj osobi koja je u međuvremenu izvršila određene statusne promjene i reorganizaciju. Sud je naveo da u konkretnom slučaju izvršene statusne promjene i reorganizacija nisu dovele u pitanje međusobni obligaciono-pravni odnos između apelanta i prvotužene iz osnova osiguranja, za razliku od osiguranih slučajeva koji su nastali na teritoriji Banja Luke i bili osigurani sa njenom bivšom filijalom na istom području. Sud je utvrdio da apelant shodno odredbama člana 195. stav 2. i člana
188. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima pravo na naknadu materijalne štete zbog tjelesne povrede, odnosno oštećenja zdravlja i to u obliku novčane rente, a šteta se sastoji u razlici plaće koju bi apelant primao na svom radnom mjestu da nije došlo do povrede i invalidske penzije koju prima. Sud je zaključio da je opravdano apelantu dosuditi kapitaliziranu rentu u vidu jedne ukupne svote sa isplatom odjednom obzirom na činjenicu da je prvotužena kao dužnik strano lice što bi u budućnosti moglo dovesti do nesigurnosti plaćanja budućih mjesečnih obroka rente.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta i prvotužene protiv presude Općinskog suda presudom broj Gž-96/05 od 6. juna 2005.godine žalbu apelanta odbio, i presudu Općinskog suda u dijelu kojim je apelant odbijen s tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženu, potvrdio. Kantonalni sud je žalbu prvotužene izjavljenu protiv prvostepene presude u dosuđujućem dijelu, uvažio, presudu u tom dijelu ukinuo i predmet vratio Općinskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. Žalbu prvotužene izjavljenu protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu, i to dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na drugotuženu Kantonalni sud je odbacio kao nedopuštenu. Kantonalni sud je zaključio da je presuda Općinskog suda u dijelu u kojem je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Stoga, je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i presudu Općinskog suda u odbijajućem dijelu potvrdio. Kantonalni sud je istakao da u potpunosti prihvata zaključke i razloge Općinskog suda da je prvotužena pravna osoba kojoj se može dati svojstvo pravnog sljednika prvobitno tuženog ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo, i da je stoga pasivno legitimisana u ovoj parnici za naknadu štete.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv dijela presude Kantonalnog suda, reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je obrazložio da su Kantonalni i Općinski sud pravilno primjenili materijalno pravo i tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženu odbili, jer iz činjeničnog utvrđenja je nesporno da drugotužena nije bila u materijalno pravnom odnosu sa apelantom, niti je u postupku dokazano da je drugotužena pravni sljednik prvobitno tuženog ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo. Vrhovni sud je obrazložio da se pravno sljedništvo na pravnom licu utvrđuje upisom u javni registar kod nadležnog suda, te da sama činjenica da se sjedište drugotužene nalazi na istoj adresi i da su osnivači drugotužene bili raniji službenici prvobitno označene tužene, sama po sebi ne predstavlja dokaz pravnog sljedništva nekog lica koje je prestalo postojati pravno i faktički. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da prigovori revizije apelanta protiv drugostepene presude u odnosu na primjenu materijalnog prava nisu osnovani, a da su u odnosu na povrede parničnog postupka samo paušalno navedeni.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda koji podržava stav nižestepenih sudova da drugotužena, nije pasivno legitimisana u konkretnoj parnici, jer u registraciji ovog društva nije upisana kao pravni sljednik ZOIL «Dunav» Osiguranja d.d. U tom kontekstu apelant je naveo da je njegov zahtjev koji je podnesen protiv drugotužene, osnovan i da on ne može trpjeti zbog toga što faktičke promjene nisu popraćene adekvatnim pravnim radnjama. Apelant smatra da će njegovo pravo na imovinu biti ugroženo bez obzira što je kao prvotuženog označio KOMPANIJU «DUNAV OSIGURANJE» A.D. Glavna filijala Beograd, budući da i ovaj osiguravatelj osporava da je pravni sljednik prvobitno označenog tuženog, koja činjenica će biti sporna u nastavku postupka u odnosu na navedenu osiguravajuću organizaciju. Apelant smatra da se ova pravna stvar može podvesti pod pojam nadziranja korištenja imovine, jer nije imao pristup svojoj imovini preko osiguravajuće organizacije unutar Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno da se apelant odbije sa tužbenim zahtjevom u odnosu na drugotuženu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iako se pozvao na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantovi navodi implicitno ukazuju da se on u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud, nakon provedenog postupka, utvrdili da drugotužena nije pravna osoba kojoj se može dati svojstvo pravnog sljednika prvobitno tuženog, te da stoga nije ni pasivno legitimisana u ovoj parnici za naknadu štete, iz kojih razloga je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu odbijen, kao neosnovan. Također, su utvrdili da je prvotužena pravna osoba kojoj se može dati svojstvo pravnog sljednika prvobitno tuženog ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo, te da je pasivno legitimisana u ovom parničnom postupku. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da su Kantonalni i Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, i odbili tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženu budući da nije bila u materijalno pravnom odnosu sa apelantom, niti je u postupku dokazano da je drugotužena pravni sljednik prvobitno tuženog ZOIL «DUNAV» OZR Sarajevo. Iz navedenog proizilazi da apelantovi žalbeni navodi da je sporna činjenica u nastavku postupka da li je i drugotužena pasivno legitimisana, nisu osnovani, budući da je o ovom dijelu tužbenog zahtjeva donesena konačna odluka. Naime, Kantonalni sud je prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu ukinuo, i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje samo iz razloga što je utvrdio da je u odnosu na prvotuženu povrijeđno načelo kontradiktornosti, jer je prvotuženoj koja je stavila primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka suprotno čl. 5 i 7. Zakona o parničnom postupku uskraćeno pravo na raspravljanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka redovnih sudova ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženu odbijen, kao neosnovan. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović