Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-995/07 (A. B.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-995/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 995/07, rješavajući apelaciju Almira Bilalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Bilalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000643 od 17. januara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-K-06-000003 od 13. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Bilalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca koga zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 2. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000643 od 17. januara 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-K-06-000003 od 13. oktobra 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-K-06-000003 od 13. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000643 od 17. januara 2007. godine, apelant je, zajedno sa svojim bratom A.B., oglašen krivim za krivično djelo - ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 31. KZ FBiH, čije su radnje izvršenja opisane u izreci Presude, i osuđeni to: A.B. na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Temeljem odredbi člana 57. stav 1. KZ FBiH, apelantu i saučinitelju A.B. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru počev od 26. oktobra 2005. godine pa nadalje. Shodno članu 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), porodica oštećenog sa imovinsko pravnim zahtjevom je upućena na parnicu.
3. Kantonalni sud je obrazloženju svoje presude naveo je da proveo dokazni postupak tako što je saslušao u svojstvu svjedoka oštećenog P.T., svjedoke optužbe E.Dž., Z.M. i D.Ć., svjedoke odbrane
S.A-A, M.K., S.O., I.K., A.K., dr. A.A., Z.M., N.H., B.N., M.I. i A.K., zatim vještaka sudske medicine dr. Z.C., vještaka za biološke tragove E.K., vještaka za balistiku i mehaničke tragove N.M. , vještaka neuropsihijatra dr. K.B., izvršio uvid u fotodokumentaciju MUP-a Tuzlanskog kantona, zatim saslušao optuženog A.B. koji je iznio svoju odbranu, te proveo druge potrebne dokaze. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio, da su optuženi A.B. i apelant dana 25. na 26. oktobra 2005. godine u ponoć došli u ugostiteljski objekat «Holivud» da traže oštećenog, te da su po ulasku u objekat prišli stolu za kojim su sjedili svjedoci E.Dž., Z.M. i D.Ć. i pitali «čiji je džip», nakon što su svjedoci odgovorili da ne znaju čiji je džip krenuli su prema izlazu. Kada se oštećeni javio da je to njegov džip optuženi A.B. se okrenuo i krenuo prema oštećenom, a kada je čuo povik «pazi pištolj» skočio je na oštećenog, oborio ga sa barske stolice na pod i počeo ga udarati, prvo stisnutom pesnicom u predio glave a onda i nogama po cijelom tijelu, što potvrđuju i materijalni dokazi tragova krvi nađeni na patikama optuženog A.B. u nalazima vještaka za biološke tragove i vještaka sudske medicine. Također, cijeneći iskaze svjedoka u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, prvenstveno sa tragovima na lijevoj i desnoj patici apelanta, te iskaz vještaka za biološke tragove o mehanizmu nastanka istih, sud je utvrdio da je apelant zajedno sa bratom, optuženim A.B., zadavao udarce oštećenom od kojih je isti zadobio povrede koje su rezultirale smrću oštećenog. Nadalje, cijeneći nalaza vještaka za biološke tragove sud je zaključio da su svi tragovi na patikama apelanta, izuzev traga na desnoj patici oblika prskotine, nastali nakon više kontakata patika sa zakrvavljenom površinom udaranjem, šutiranjem patikom u zakrvavljenu površinu, što nedvojbeno ukazuje na to da je i apelant zadavao udarce oštećenom, suprotno navodima odbrane apelanta koji ukazuju da su tragovi krvi na patikama apelanta nastali prilikom ukazivanja pomoći oštećenom. Sud je također naveo da je neprihvatljiva i odbrana A.B. u dijelu u kojem navodi da je apelant samo stajao i gledao dok je on udarao oštećenog, iz razloga što je apelant bio u konfliktu sa oštećenim kao i zbog činjenice da je A.B. u odnosu na oštećenog fizički znatno slabiji, te da je po ocjeni suda ovakva odbrana sračunata sa ciljem preuzimanja na sebe krivične odgovornosti. Sud je dalje naveo da nije prihvatio odbranu optuženog A.B. da se kritične prilike branio, obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine proizilazi da je ozljeda u vidu krvnog podliva mekog oglavka straga, desno, zatiljno, koja je nastala pri padu unazad, u nizu nanošenja povreda oštećenom nastala prva, da u sklopu ove ozljede nije nastala smrtonosna ozljeda, a da su sve ostale ozljede, pa i rascjep bazi lame arterije na bazi mozga, koji je nastao u sklopu ozljeda u predjelu glave - lica, nastale u položaju dok je oštećeni bez pištolja, i kako to proizilazi iz iskaza svjedoka bespomoćno ležao na podu. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za balistiku i mehaničke tragove N.M., vezan na okolnosti nastanka tragova na patikama i odjevnim predmetima optuženih A.B. i apelanta, kojeg su angažovali branioci, iz razloga što vještačenje bioloških tragova u koje spadaju i tragovi krvi i vještačenje mehanizama nastanka ovih tragova nije u domenu vještaka za balistiku i mehanoskopska vještačenja, zaključivši da vještak za balistiku i mehaničke tragove N.M. nije stručan za ovu vrstu vještačenja. Sud je također obrazložio da je odlučujući o vrsti i visini sankcije sud cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pa je optuženom A.B. izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, dok je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, smatrajući da će se izrečenom kaznom postići kako posebna tako i opšta svrha kažnjavanja.
4. Vrhovni sud u obrazloženju presude naveo je da je Kantonalni sud bitan sadržaj iskaza svjedoka pravilno prezentirao, te da je analizu i ocjenu iskaza izvršio u skladu sa članom 296. stav 2.
ZKP FBiH. Sud dalje naveo, da je u odnosu na okolnosti koje su prethodile izvršenju djela prvostepeni sud na iskazima svjedoka pravilno utvrdio da je oštećeni prijetio apelantu, te da su i ostali dokazi (nalazi vještaka za biološke tragove, vještaka za sudsku medicinu, vještaka za balistiku i mehanicke tragove te iskazi svjedoka E.Dž., Z.M. i D.Ć.) ocijenjeni pravilno. Vrhovni sud je dalje naveo da nalaz vještaka za mikrotragove i biološka ispitivanja nije u suprotnosti sa nalazom vještaka za sudsku medicinu. Naime, i u nalazu vještaka za sudsku medicinu je objašnjeno da prskotine krvi nastaju prevashodno kod krvarenja iz arterijskog krvnog suda, s tim da prskotine kao vid tragova krvi ne moraju nastati samo krvarenjem odnosno prskanjem iz krvnog suda već i zamahom nekog zakrvavljenog dijela tijela ili predmeta, ili nekom aktivnom silom na zakrvavljenu površinu kada kapi krvi pod dejstvom neke aktivne sile otpadnu od zakrvavljenog predmeta i u vidu prskotine se nadu na okolici. Vrhovni sud je zaključio da činjenice i okolnosti koje su vještaci iznijeli u svojim nalazima nisu protivrječni i ničim ne dovode u pitanje tezu da su tragovi na obući apelanta rezultirali udarcima u oštećenog, ocjenjujući da je prvostepeni sud ispravno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za mikrotragove i biološka ispitivanja. Vrhovni sud je naveo prvostepeni sud pravilno ocijenio pitanje umišljaja i voljnog elementa optuženih A.B. i apelanta, tako što je utvrdio da su isti sa direktnim umišljajem kao saizvršioci počinili krivično djelo za koje su oglašeni krivim. Vrhovni sud je zaključio, da izrečene kazne nisu prestrogo niti preblago odmjerene, te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od kojih zavisi visina kazne.
5. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da nisu primjenjena pravila procesnog krivičnog zakona, jer su dokazi izvedeni u postupku proizvoljno cjenjeni, a da je i činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, te da nije poštovano načelo prezumpcije nevinosti niti primjenjeno načelo in dubio pro reo. U tom pravcu apelant posebno navodi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili nalaz i mišljenje vještaka za balistiku i mehaničke tragove, a ključni argument za iznesene tvrdnju sadrži se u činjenici da krivnja apelanta za kazneno djelo za koje je optužen nije dokazana. Pored toga apelant navodi da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe ZKP FBiH, koje su ujedno trebale osigurati ostvarivanje načela zakonitosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).»
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe, svjedoci odbrane, i izvršen uvid u materijalne dokaze i to, zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta i fotodokumentacijom sa uviđaja, nalaz i mišljenje vještaka za mikrotragove i biološka ispitivanja, nalaz vještaka za balistiku i mehaničke tragove, nalaz vještaka za sudsku medicinu, te izveo i druge brojne dokaze. Nadalje, Kantonalni sud je analizirao svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dajući pri tome jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Upravo suprotno navodima apelacije koji se tiču nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud je jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku i iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Istovremeno, data su jasna obrazloženja zbog čega iskaze svjedoka odbrane smatra neuvjerljivim, subjektivnim i nevjerodostojnim. U pogledu apelantove krivnje kao saučinitelja krivičnog djela, dakle, činjenice koju apelant osporava, prvostepeni sud je jasno istakao da je tu činjenicu na pouzdan način utvrdio međusobnom ocjenom svih dokaza provedenih na glavnom pretresu. Kantonalni sud je obrazložio zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane E.Dž., D.Ć. koji su na glavnom presu potvrdili da apelant nije udarao oštećenog. Naime, sud je naveo da je iskaze navedenih svjedoka ocijenio neuvjerljivim budući da nisu bili očevidci cijelog događaja, a da su iskaz na glavnom pretresu promijenili u odnosu na iskaz dat u istražnom postupku. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je prihvatio dva nalaza vještaka koja ukazuju na odgovornost apelanta, i dao jasne i precizne razloge zbog čega nije prihvatio nalaz vještaka za balistiku i mehaničke tragove. Ovakve zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni, a posebno je obrazložio žalbeni navod zbog čega se ne može prihvatiti nalaz vještaka za balistiku i mehaničke tragove. U tom pogledu je naveo da se mišljenje ovog vještaka ne može uzeti kao validno i biti od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica, budući da je vještak N.M. stručnjak za balistiku i mehanoskopska vještačenja, a to je potpuno druga oblast.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da temeljita analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant sauočinitelj krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Svi dokazi, kako primjećuje Ustavni sud, izvedeni su na glavnoj i javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Zaključke Kantonalnog suda potvrdio je Vrhovni sud, ocjenjujući pri tome da su žalbeni navodi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava, neosnovani. Iz navedenog se ne može zaključiti, kako navodi apelant, da je povređeno njegovo pravo na odbranu, samo iz činjenice da sud nije cijenio izvedene dokaze na način kako je to predlagala odbrana apelanta. O tome su u toku postupka i u obrazloženju osporenih presuda dati jasni i nedvosmisleni razlozi zasnovani na utvrđenim činjenicama i okolnostima učinjenog krivičnog djela, kao i provedenim dokazima pred vijećem Vrhovnog suda. Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. U vezi sa navodima apelanta da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti niti primjenjeno načelo in dubio pro reo Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo , što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
12. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno člankom 6. stav 2. Europske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu utvrđeno Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović