Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-815/07 (N. T.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Upravni postupak
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-815/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 815/07, rješavajući apelaciju Nedeljka Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 , 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Todorovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 001376 08 U od 1. decembra 2008. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona-županije Mostar broj UP-II-09-03-25-3008/01 od 31. januara 2008. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara broj 07/II-3-3539/98 od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 10. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja nadležnih upravnih organa po njegovom zahtjevu za povrat u posjed stana u Mostaru, u ulici Zagrebačka 21 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Apelant je 20. februara 2009. godine, podnio Ustavnom sudu novu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001376 08 U od 1. decembra 2008. godine. Predmetna apelacija je evidentirana kao AP-514/09.
2. Obzirom da je apelant Ustavnom sudu dostavio dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-815/07 i AP-514/09 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-815/07.
3. Apelant je 12. januara 2005. godine prvi put podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, a u vezi sa pravom na povrat predmetnog stana u posjed. Postupajući po apelaciji, Ustavni sud je donio odluku AP-19/05, od 20. decembra 2005. godine („Službeni glasnik BiH“ broj 37/06), kojom je utvrdio da je povrijeđeno pravo apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Grada Mostara – Odjel društvenih djelatnosti (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 07/II-3-3539/98. Ustavni sud je naložio Ministarstvu građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) donošenje odluke o meritumu u predmetu prvostepenog organa, broj 07/II-3-3539/98.
4. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-19/05 drugostepeni organ je u roku od tri mjeseca donio Rješenje broj UP-09-03-25-3008/01 od 23. marta 2006. godine, kojim je žalbu apelanta izjavljenu protiv Rješenja prvostepenog organa, broj 07/II-3-3539/98 od 24. marta 2005. godine, odbio kao neosnovanu.
5. Kantonalni sud postupajući po tužbi apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv Rješenja drugostepenog organa broj UP-09-03-25-3008/01 od 23. marta 2006. godine, nakon dva mjeseca, donio je Presudu, broj 007-0-U-06-000 201 od 2. juna 2006. godine, kojom je uvažio tužbu apelanta, poništio osporeno rješenje i Rješenje prvostepenog organa, broj 07/II-3-3539/98 od 24. marta 2005. godine i predmet vratio nadležnom prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
6. Prvostepeni organ je, postupajući po apelantovoj urgenciji, dopisom broj 07/II-3-3539/98 od 13. septembra 2006. godine, obavijestio apelanta da je Federalno ministarstvo odbrane zatražilo odgodu svih sudskih, upravnih i drugih postupaka do novog ustroja Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, s obzirom na reformu odbrane i gašenje entiteskih ministarstvava. Također, je naveo da će postupanje po presudi Kantonalnog suda nastaviti kada se izdiferenciraju nadležnosti u obavljanju pojedinih poslova ranijeg federalnog Ministarstva odbrane. Nadalje, prvostepeni organ je na usmenoj raspravi održanoj 14. decembra 2006. godine, na prijedlog apelanta odgodio ročište, na neodređeno vrijeme.
7. Prvostepeni organ je u ponovnom postupku, nakon 10 mjeseci i 14 dana, donio Rješenje broj 07/II-3-3539/98 od 16. aprila 2007. godine, kojim je apelantov zahtjev za priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i vraćanje istog u posjed, odbio kao neosnovan.
8. Rješenjem drugostepenog organa, broj UP-II-09-03-25-3008/01 od 31. januara 2008. godine, žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja prvostepenog organa, broj 07/II-3-3539/98 od 16. aprila 2007. godine, odbijena je kao neosnovana. Prema podacima iz predmeta spisa postupak pred drugostepenim organom, je trajao devet i po mjeseci.
9. Kantonalni sud je nakon što je 1. decembra 2008. godine, održao javnu raspravu, donio Presudu broj 07 0 U 001376 08 U, kojom je apelantova tužba izjavljena protiv Rješenja drugostepenog organa, broj UP-II-09-03-25-3008/01 od 31. januara 2008. godine, odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je predmetni stan apelant dobio temeljem Rješenja Komande garnizona Mostar, od 20. juna 1983. godine, na kojem stanu je stekao stanarsko pravo na temelju ugovora o korištenju stana, koji je 19. oktobra 1983. godine zaključio sa Zajednicom stanovanja JNA Direkcijom za izgradnju i održavanje stambenog fonda JNA Sarajevo. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da predmetni stan ima karakter stana kojim je raspolagalo bivše Federalno ministarstvo obrane i na čiji status kod priznavanja prava na vraćanje stana u posjed se primjenjuje odredba člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku). Kantonalni sud je dalje naveo da je iz dokumentacije u spisu takođe vidljivo da je Rješenjem Vojne pošte 3001 Beograd, broj 3515-3/99 od 8. juna 2000. godine apelant, u činu zastavnika I klase razriješen od profesionalne vojne službe sa danom 15. april 2000. godine, te da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je naredbom načelnika Personalne uprave Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 95-147 od 15. decembra 1999. godine odlučeno da apelantu prestane profesionalna vojna služba i da mu je naredba dostavljena dana 15. januara 2000. godine, a naredbu je potpisao načelnik pukovnik M.B. iako na fotokopiji navedenog rješenja nije vidljiv otisak pečata. Kantonalni sud je dalje naveo da je prema ovjerenoj kopiji Rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika - Beograd (u daljnjem tekstu: Fond), broj PSP br. 528849 UP-l 3606/00 od 11. septembra 2000. godine, apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju počev od 16. aprila 2000. godine, te da iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je apelant od profesionalne vojne službe razriješen rješenjem nadležnog starješine dana 15. aprila 2000. godine i da je u momentu prestanka profesionalne vojne službe imao čin zastavnika I klase u koji je unaprijeđen 20. jula 1997. godine. Kantonalni sud je istakao da je iz podataka navedenih u rješenju kojim je apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu vidljivo da su podaci navedeni u tom rješenju identični sa podacima iz rješenja od 8. juna 2000. godine kojim je apelant razriješen od profesionalne vojne službe sa danom 15. april 2000. godine. Kantonalni sud je stoga zaključio da kako iz navedenih podataka jasno proizlazi da je apelant ostao kao vojna osoba u Vojci Jugoslavije i poslije 19. maja 1992. godine, dakle ostao u oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, pa se stoga ne smatra izbjeglicom. Kantonalni sud je naveo da je prema podacima iz uvjerenja Vojne pošte 7572-4 Banja Luka od 22. januara 2004. godine, apelant bio neprekidno u službi u bivšoj JNA od 21. jula 1973. do 19. maja 1992. godine, a u evidenciji Vojske Republike Srpske preuzet je 20. maja 1992. godine, gdje se nalazio i 14. decembra 1995. godine i kasnije. Međutim, Kantonalni sud je istakao da su ovi podaci u suprotnosti sa podacima iz rješenja Vojne pošte 3001 Beograd od 8. juna 2000. godine i rješenja Fonda, iz kojih je vidljivo da je apelant kao profesionalna vojna osoba u bivšoj JNA ostvario penzijski staž od 36 godina 9 mjeseci i 5 dana, a koji kompletan staž je staž osiguranja sa uvećanim trajanjem shodno Zakonu o Vojsci Jugoslavije («Službeni list SRJ» broj 43/94), odnosno, da nema drugog penzijskog staža, a koje podatke apelant nijednim dokazom nije uspio osporiti. Kantonalni sud je naveo da na činjenicu da je apelant ostao i poslije 19. maja 1992. godine u Vojsci Jugoslavije ukazuje i podatak da je prema rješenju Fonda apelant u času prestanka profesionalne vojne službe imao čin zastavnika I klase, u koji je unaprijeđen 20. jula 1997. godine. Kantonalni sud je stoga zaključio da su, polazeći od naprijed utvrđenih i nespornih činjenica, upravni organi izveli pravilan zaključak da je apelant i nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije kao vojna osoba, što jasno proizilazi iz provedenih dokaza, te da su se upravni organi u svojim aktima pravilno pozvali na odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Kako je Kantonalni sud utvrdio da apelant nema pravo na povrat stana, jer je ostao kao aktivna vojna osoba u JNA i nakon 19. maja 1992. godine, to se apelant ne smatra izbjeglicom, niti mu je takav status priznat u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, pa se na njega ne može primijeniti ni odredba člana 1.1. Aneksa VII. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
10. Apelant je Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine podnio je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda i postupak je bio u toku u momentu podnošenja apelacije.
11. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odlukama kojima je odbijen njegov zahtjev za povrat stana. Apelant ističe da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji broj AP-19/05 od 20. decembra 2005. godine ponovno došao u situaciju blokiranja postupka od strane nadležnog upravnog organa (ovog puta prvostepenog), čime se njegova ustavna prava ponovno krše. Apelant, smatra neustavnim obustavljanje postupak zbog «mišljenja» bilo kojeg državnog organa, ukoliko isto nije utemeljeno na zakonu, objavljenom u službenom glasniku. Apelant je također zatražio iznos od 3.000,00 KM na ime naknade štete koju trpi zbog odugovlačenja postupka u predmetu broj 07/II-3-3539/98. U apelaciji broj AP-514/09 apelant se također žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Vezano za apelantove navode o tome da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant do 1992. godine predmetni stan koristio u svojstvu nosioca stanarskog prava, pa se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje doma. Stoga, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo «zakonito», te da li je bilo «neophodno u demokratskom društvu», kako to zahtijeva član 8. Evropske konvencije
15. Što se tiče pitanja «zakonitosti» miješanja i «neophodnosti u demokratskom društvu», Ustavni sud ukazuje da je isto činjenično i pravno pitanje već ranije analizirao u svojoj praksi, pa je u predmetu broj AP 2531/05 od 12. aprila 2006. godine («Službeni glasnik BiH» broj 68/06) zaključio da je ovakvo miješanje u pravo na mirno uživanje doma u skladu sa zakonom i da slijedi legitiman cilj. Dalje, u istoj odluci Ustavni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 60/04) zaključio da član 3.a) Zakona o prestanku, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03), uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani, a da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se obrazloženje navedeno u Odluci Ustavnog suda broj AP
2531/05 u cijelosti može primijeniti i u konkretnom slučaju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje navedene odluke.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz čl. II/3.f) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su, stoga, ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant se žali da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji broj AP-
19/05 od 20. decembra 2005. godine, ponovno došao u situaciju odugovlačenja postupka od strane nadležnog upravnog organa (ovog puta prvostepenog), te na ukupnu dužinu trajanje predmetnog postupka, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom broj AP-19/05 kako je to već navedeno u tački 3. ove odluke utvrdio povredu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Konvencije u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu prvostepenog organa broj 07/II-3-3539/98, te naložio drugostepenom organu da se donese odluka o meritumu. Stoga, će Ustavni sud razmotriti dužinu postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-19/05.
18. U konkretnom slučaju, apelant se žali na razumnost trajanja postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom, koji je nastavljen nakon Odluke Ustavnog suda. Dakle razdoblje, u kojem upravni organi i Kantonalni sud nisu donijeli, odluku a koje je prema mišljenju apelanta nerazumno dugo, je razdoblje od dvije godine i 11 mjeseci. Prema mišljenju Ustavnog suda razdoblje od dvije godine i 11 mjeseci, tim više što se radilo o složenijem predmetu u kojem je po žalbenim navodima apelanta Kantonalni sud morao ući u ocjenu prikupljenih dokaza, a radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja održati i javnu raspravu nije nerazumno dugo razdoblje. Također, treba imati u vidu da je prvostepeni organ dva puta odlagao ročište, na neodređeno vrijeme, i to na zahtjev apelanta radi prikupljanja dokaza, te na zahtjev Federalnog ministarstva odbrane zbog ustroja FMO na nivou države BiH i gašenja entitetskih ministarstava. Također je nesporno da je Kantonalni sud postupajući po tužbi apelanta radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja svojom prvom presudom donesenom u junu 2006. godine, uvažio tužbu apelanta, osporeno rješenje i Rješenje prvostepenog organa poništio, i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak, a što je podrazumjevalo čitav niz radnji koje je trebao obaviti prvostepeni organ u ponovnom postupku, radi postupanja po uputama Kantonalnog suda.
19. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra i pored toga što je postupak pred upravnim organima i Kantonalnim sudom u predmetu vraćanja stana u posjed nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP-19/05, trajao dvije godine i 11 mjeseci s obzirom na objektivne okolnosti koje su uticale na tok postupka, ne može se smatrati nerazumno dugim periodom. Ustavni sud naglašava, da je prilikom donošenja zaključka o tome da li je postupak nerazumno dugo trajao uzeo u obzir činjenicu da je ispitivao dužinu postupka koja je uslijedila nakon njegove odluke u kojoj je utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, imajući u vidu da je drugostepeni organ postupio po odluci Ustavnog suda tako što je donio meritornu odluku u roku od tri mjeseca, zatim da je postupak vođen još na dvije instance, uključujući i jednu sudsku instancu, te da je došlo do određenih zastoja iz objektivnih razloga koji se nisu mogli staviti na teret nadležnim upravnim organima, Ustavni sud je došao do zaključka da dužina postupaka koja je bila predmet ovog razmatranja nije prešla granice razumnog roka.
20. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Konvencije, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
21. Što se tiče apelantovih navoda o tome da mu je na ovaj način povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na dom i imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan.
22. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu apelantovih ustavnih prava. S obzirom u konkretnom slučaju nije utvrđena povreda apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović