Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-895/07 (V. L.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-895/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 895/07, rješavajući apelaciju Velinke Lukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velinke Lukić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: Gž-1705/05 od 31. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj: P-33/04 od 11. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Velinka Lukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, podnijela je 22. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj: Gž-1705/05 od 31. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj: P-33/04 od 11. oktobra 2005. godine. Apelantica je, dopunila apelaciju 31. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj: P-33/04 od 11. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj: Gž-1705/05 od 31. januara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica nekretnine k.č.br. 856/3 zvana „Luka“, oranica površine 62m², upisane u P.L. br. 756 u KO Zavidovići (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) sa dijelom 1/1, te da presuda služi kao osnov za upis prava vlasništva u korist apelantice u zk. uredu i prava posjeda u katastru nekretnina Općine Zavidovići, te da se Ramiz Ahmić (u daljnjem tekstu: tuženi – protivtužitelj), obaveže da apelantici naknadi troškove postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženom – protivtužitelju, preda u posjed i slobodno raspolaganje spornu nekretninu slobodnu od ljudi i stvari, te da ukloni postavljenu drvenu konstrukciju šupe veličine 3x5m, kao i da mu naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude, sud je između ostalog naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je prednik apelantice njen suprug M. L. zaključio usmeni ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine sa S. P. kao prodavcem nakon čega je i stupio u posjed iste. Također, Općinski sud je utvrdio da je u međuvremenu apelanticin suprug umro, te da se apelantica nalazi u posjedu sporne nekretnine, na kojoj je izgrađena drvena šupa veličine 3x5m. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je S. P. 1. decembra 2001. godine sa tuženim zaključio ugovor o zamjeni nekretnina, a da je predmet ugovora o zamjeni između ostalog bila i sporna nekretnina. Pored toga, sud je uvidom u prepis P. L. br. 0756 k.o. Zavidovići, utvrdio da je tuženi upisao svoje pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, budući da u toku postupka nije dokazala da je pravo vlasništva na spornoj parceli stekla po bilo kojem osnovu koji je propisan odredbom člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Sl. novine FBiH» br. 6/98; ). S tim u vezi,Općinski sud se pozvao na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti («Sl. List SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, «Sl. List RBiH» br. 21/92, 13/94, 18/94 i 33/94), kojom je propisano da „ugovor o kupoprodaji nekretnina, kao valjan pravni osnov sticanja prava vlasništva mora biti sačinjen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu“. Pored toga, Općinski sud se pozvao i na odredbu člana 38. stav 1. Zakona kojom je propisano da se „pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javne knjige, odnosno u zemljišne knjige“. Dakle, utvrđujući da među parničnim strankama nije bilo sporno da je između supruga apelantice i S.P. zaključen usmeni, a ne pismeni ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine, Općinski sud je zaključio da je usmeni ugovor o kupoprodaji na koji se apelantica poziva kao osnov sticanja prava vlasništva apsolutno ništav i da kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. S obzirom na navedeno, Općinski sud je primjenom citiranih odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o prometu nekretnina, apelantičin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
4. Nadalje, utvrđujući da je tuženi svoje vlasništvo na spornoj nekrtenini upisao u zemljišne knjige, te da apelantica spornu parcelu drži u posjedu, Općinski sud je pozivajući se na odredbu člana 43. stav. 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, usvojio protivtužbeni zahtjev i naložio apelantici da tuženom – protivtužitelju preda u posjed spornu nekretninu, jer istu drži bez pravnog osnova.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelantica nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da je u tom pravcu dao valjane i jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o vlasničko - pravnim odnosima i Zakona o prometu nepokretnosti, te je žalbu apelantice odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica nije detaljnije navela u čemu vidi povredu navedenog prava osim što je istakla da su relevantne odredbe Zakona o vlasničko - pravnim odnosima i Zakona o prometu nepokretnosti, primijenjene na njenu štetu. Također, apelantica smatra da je tuženiprotivtužitelj izvršio „nezakonit promet neizgrađenog građevinskog zemljišta“. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, koje navode u apelaciji nije obrazložila.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Budući da apelantica smatra da joj je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešne primjene relevantnih odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o prometu nekretnina, u pogledu utvrđenja redovnih sudova da ona nije dokazala da je stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da su redovni sudovi učinili propust koji bi ukazivao na proizvoljnost u utvrđivanju relevantnih činjenica, a koja bi za posledicu mogla imati povredu ili zanemarivanje ustavom garantovanih prava. Također, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne ukazuju na to da su sudovi proizvoljno primjenili relevantne odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o prometu nekretnina. Naime, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Kako apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
11. Apelantica se također žali da joj je povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica nije uopće obrazložila u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti da se prava koja garantuje navedeni član, na bilo koji način mogu dovesti u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, zbog čega su i ovi apelanticini navodi očito (prima facie )neosnovani .
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović