Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-924/07 (B. Đ.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-924/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 924/07, rješavajući apelaciju Blagoja Đedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blagoja Đedovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Kž- 06-000 426 od 22. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj: K-1511/05 od 29. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blagoje Đedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 011-0-Kž-06-000 426 od 22. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj: K-1511/05 od 29. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-1511/05 od 29. septembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS), pa mu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, te određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 godine i 6 mjeseci ne počini novo krivično djelo. Također, apelant je obavezan da na ime paušala plati iznos od 150,00 KM, a Predislav Popović (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u vremenskom periodu od marta 2005. godine do 29. avgusta 2005. godine pozivao oštećenog na njegov kućni telefonski broj kojom prilikom mu je upućivao ozbiljne prijetnje da će mu „zatrati sjeme, te da će se baviti i kriminalnim radnjama i rješavati sve na svoj način, a što ne isključuje i krv“. Također je utvrđeno da je apelant u istom vremenskom periodu, kada nije zatekao oštećenog u stanu, uputio mu navedene prijetnje posredstvom supruge oštećenog T.P. na vratima njihovog stana. Naime, Osnovni sud je, nakon saslušanja oštećenog i njegove supruge T. P. u svojstvu svjedoka, kojima je sud poklonio punu vjeru, zaključio da je apelant postupajući na navedeni način, ozbiljnom prijetnjom ugrozio sigurnost oštećenog i njegove supruge, te da su tim ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 169. stav 1. KZ RS koje je učinjeno sa direktnim umišljajem. Osnovni sud je, također naveo da je cijenio apelantovu odbranu kojom je negirao da je prijetio oštećenom na način kako je navedeno u optužnici, te da istu nije mogao prihvatiti kao tačnu, utvrđujući da je ista u suprotnosti sa izvedenim dokazima i to kako izjavama saslušanih oštećenih u svojstvu svjedoka tako i dokazima materijalne prirode (zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta od strane CJB PS 2 Banja Luka i to zbog narušavanja javnog reda i mira na vratima stana oštećenog).
4. Odlučujući o vrsti i visini sankcije sud je, kao olakšavajuće okolnosti cijenio apelantovu raniju neosuđivanost i da je porodičan čovjek, otac dvoje djece. Kao otežavajuću okolnost sud je cijenio apelantovu upornost koju je pokazao u činjenju navedenog krivičnog djela, a koja se manifestovala na taj način što je apelant u dužem vremenskom periodu ponavljao prijetnje upućene oštećenom, kako putem telefona tako i putem pisama koja je ubacivao ne samo u poštansko sanduče oštećenog, već i u poštansko sanduče njegovog sina, te time stvorio veću uznemirenost u porodici oštećenog. Stoga, Osnovni sud je izrekao apelantu navedenu kaznu, smatrajući da će se istom postići kako posebna tako i opšta svrha kažnjavanja.
5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000 426 od 22. januara 2007. godine, djelimično je uvažena apelantova žalba, te je preinačena prvostepena presuda u odluci o kazni, tako da je apelantu za krivično djelo za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, izrečena uslovna osuda kojom mu je umjesto kazne zatvora, utvrđena novčana kazna u iznosu od 500 KM, te je određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 1 godine ne učini novo krivično djelo. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da apelantovi žalbeni navodi nisu doveli u razumnu sumnju utvrđenje prvostepenog suda da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i o njegovoj krivičnoj odgovornosti.
6. Nadalje, iz obrazloženje presude proizlazi da je Okružni sud primjenom odredbe člana 314. ZKP RS ispitao odluku prvostepenog suda o krivičnoj sankciji, te je utvrdio da je apelantu opravdano izrečena uslovna osuda, pa mu je umjesto kazne zatvora utvrđena novčana kazna u iznosu od 500 KM, te je istovremeno određeno da se ista neće naplatiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. Okružni sud je zaključio da će se novčanom kaznom, koja je nužna i dovoljna za apelanta, u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 28. KZ FBiH.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je „bespotrebno bio izložen sudskoj proceduri“ jer je njegov „verbalni duel i odlazak do Predislava Popovića“ bio posljedica traženja određene dokumentacije. Naime, apelant je naveo da se navedena dokumentacija odnosila na imovinska prava apelanta i njegovih rođaka u sudskom predmetu u kome je oštećni bio punomoćnik. Stoga, apelant smatra da je sud oštećenom „trebao naložiti da mu vrati dokumentaciju jer mu je nevraćanjem iste učinio štetu, a da optužnicu protiv njega odbaci kao nedopuštenu“. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje navode u apelaciji nije obrazložio.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, ali da u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o povredi navedenog prava. Naime, apelant svoje navode o povredi navedenog prava zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni, a eventualna proizvoljnost i primjena zakona nije očigledna.
11. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
12. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da apelant nije posebno obrazložio navodno kršenje ovog prava, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da je povreda navedenog prava moguća. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović