Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/07 (F. Č., A. Č., A. Č. i Š. Č.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-999/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 999/07, rješavajući apelaciju Fatime Čačak i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Čačak, Azemine Čačak, Almire Čačak i Šejle Čačak podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1367/05 od 23. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-1778/04 od 12. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-952/94 od 18. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Čačak, Azemina Čačak, Almira Čačak i Šejla Čačak (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Emin Ćosić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 4. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1367/05 od 23. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-

1778/04 od 12. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-952/94 od 18. juna 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-952/94 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj GŽ-1778/04 od 12. aprila 2005. godine, apelantice su odbijene sa konačno preciziranim tužbenim zahtjevom da im Ševala Mehmeti (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Šain Mehmeti (u daljnjem tekstu: drugotuženi) isplate iznos od 30.000 KM sa zateznom kamatom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je 25. aprila 1991. godine između Skendera Čačak (u daljnjem tekstu: prednik apelantica) i prvotužene zaključen ugovor o osnivanju zajedničke radnje za pružanje frizerskih usluga, koja djelatnost se imala obavljati u poslovnom prostoru u ulici Abadžiluk broj 7. u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Također je utvrđeno da je prednik apelantica kao osnivački ulog unio sva svoja dotadašnja ulaganja u izgradnju i restauraciju tog poslovnog prostora procjenjena na iznos od 50.000,00 DM, dok je prvotužena na ime osnivačkog uloga unijela novčani iznos od 50.000,00 DM čime su u času sklapanja ugovora izjednačeni osnivački ulozi stranaka. Međutim, nakon što je ugovor zaključen, prednik apelantica se ubrzo razbolio, pa zbog zdravstvenih problema nije mogao raditi u novonastaloj radnji, već je u istoj prvotužena nastavila samostalno obavljala frizersku djelatnost. Također je utvrđeno da je prvotuženoj od 31. maja 1993. godine od nadležnih organa, dozvoljeno isključivo pravo korištenja – pravo zakupa predmetnog poslovnog prostora.

3. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka bilo sporno da li je prvotužena isplatila predniku apelantica iznos od 50.000 DM, jer je ona nastavila sa poslovnom djelatnošću u poslovnom prostoru koji je adaptiran i opremljen novčanim sredstvima prednika apelantica. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je proveo dokaze radi utvrđenja navedene sporne činjenic, te da je u skladu sa članom

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, a nakon toga zaključio da je prvotužena u cijelosti isplatila navedeni iznos. Naime, obrazlažući navedeni zaključak Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanog svjedoka Esada Muhibića utvrdio da je svjedok kao advokat sastavio ugovor o osnivanju zajedničke radnje koji je zakjučen između prednika apelantica i prvotužene. Također, sud je utvrdio da je navedeni svjedok sastavio i priznanicu o prijemu novčanog iznosa koja je potpisana od strane prednika apelantica i prvotužene, te da je prednik istu svojeručno potpisao nakon što je preuzeo novčani iznos od 50.000 DM od prvotužene. Nadalje sud je naveo da nije prihvatio tvdnje apelantica da su potpisi na priznanici falsifikat, uz obrazloženje da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafologa od 8. novembra 1995. godine i dopune istog od 27. decembra 1995. godine, a posebno novog nalaza i mišljenja od 8. marta 2004. godine jasno utvrđeno da su prednik apelantica i prvotužena svojeručno potpisali orginalne dokumente - ugovor i priznanicu. Nadalje, sud je također naveo da nije prihvatio tvrdnje apelantica da je njihov prednik potpisao navedenu priznanicu usljed prevare od strane tuženih, jer apelantice nisu sudu ponudile dokaze u tom pravcu. Također, Općinski sud je zaključio da su bez značaja i navodi apelantica da potpisi nisu potpisani istom hemijskom olovkom i da se potpisi razlikuju u odnosu na potpise sa ugovora, ukazujući da su ovi navodi obesnaženi iskazom svjedoka Esada Muhibića te nalazima vještaka grafološke struke. Konačno, Općinski sud je zaključio da je neosnovan zahtjev apelantica da tuženi dostave orginalni ugovor i priznanicu ukazujući da su se nalazi i dopuna o grafološkom vještačenju koje je sud u cijelosti prihvatio zasnivali na orginalnom ugovoru i priznanici, te konačno mišljenje vještaka nije ničim dovedeno u sumnju. Na kraju Općinski sud je naveo da apelantice nisu obrazložile zbog čega su smanjile svoj tužbeni zahtjev sa prvobitno postavljenog u iznosu od 50. 000 KM na iznos od 30.000 KM pa je isti zahtjev ostao neobrazložen.

4. U obrazloženju svoje presude Kantonalni sud je naveo da je zakazao i održao raspravu pred vijećem tog suda te zaključio da se apelantice neosnovano pozivaju na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza jer je po mišljenju tog suda, prvostepeni sud u toku postupka proveo sve potrebne dokaze, te iste cijenio u skladu sa članaom 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i provedenih dokaza proizlazi da je spornu činjenicu isplate iznosa od 50.000DM od strane prvotužene predniku apelantica, prvostepeni sud utvrdio prihvatajući kao vjerodostojan dokaz priznanicu od 25. aprila 1991. godine jer je potkrijepljena ostalim posredno i neposredno provedenim dokazima. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je grafološkim vještačenjem jasno potvrđeno da se na priznanici nalazi svojeručni potpis prednika apelantica kojim je potvrdio da je primi novčani iznos od 50.000 DM od prvotužene. Također je naveo da je vještak u grafološkom nalazu bio decidan da na priznanici nema tragova krivotvorenja potpisa kopiranjem, niti spornim imitiranjem. S tim u vezi, cijeneći da je nalaz i mišljenje vještaka dato profesionalno i po pravilima struke, Kantonalni sud je zaključio da je osporavanje ovog nalaza od strane apelantica neosnovano. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim i bez uticaja navode apelantica da su tuženi iskoristili zdravstveno stanje njihovog prednika, kao i njegovo stanje svijesti u smislu da on nije imao svoju volju za stavljanje potpisa jer je svakodnevno konzumirao alkohol. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan prijedlog apelantica da se provede vještačenje po odgovarajućem vještaku radi utvrđenja psihofizičkog stanja njihovog prednika u momentu potpisivnja priznanice budući da je liječen na Neuropsihijatrijskoj klinici zbog alkoholizma. Navedeno prvenstveno iz razloga jer apelantice nisu ni pred prvostepenim sudom ni pred vijećem tog suda iznijele činjenice kojim bi dokazale da je postojao takav stepen alkoholisanosti njihovog prednika, a koje bi zaista ukazivale na postojanje mogućnosti da je priznanica potpisana pod dejstvom alkohola prednika apelanatica. Također, Kantonalni sud je zaključio da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, ne utiče ni opoziv rješenja prvostepenog suda o provođenju dokaza po vještaku hemijske struke, određenom radi utvrđenja postojanja različitosti – varijabilnosti potpisa na ugovoru i priznanici. Naime, sud je naveo da shodno članu 109. ZPP, nije vezan za svoje rješenje, koje se odnosi na rukovođenje raspravom, pa doneseno rješenje može opozvati ili izmjeniti, ako za to postoje opravdani razlozi. Stoga Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe ZPP-a kada je doneseno rješenje o provođenju tog dokaza opozvao. Utvrđujući da ni ostali žalbeni razlozi ne utiču na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, Kantonalni sud je žalbu tužitelja odbio te prvostepenu presudu potvrdio. Protiv drugostepene presude apelantice su izjavile reviziju.

5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1367/05 od 23. novembra 2006. godine, revizija apelanatica je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su na osnovu priznanice od 25. aprila 1991. godine, te vještačenja iste po vještaku grafološke struke od 8. novembra 1995. godine i dopune vještačenja od 27. decembra 1995. godine, kao i izjave i iskaza svjedoka Esada Muhibića, utvrdili da je navedeni iznos plaćen predniku apelantica, jer navedeno utvrđenje, po mišljenju tog suda apelantice svojim navodima u reviziji nisu opravdano dovele u sumnju. Vrhovni sud je, također kao neosnovane ocijenio i prigovore apelantica da nije provedeno adekvatno grafološko vještačenje, ukazujući da ti prigovori ne stoje iz razloga koje su naveli nižestepeni sudovi, a koje je prihvatio i Vrhovni sud u cijelosti. Na kraju Vrhovni sud je zaključio da ni ostali prigovori apelantica nemaju bitnog uticaja na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, te iste nije posebno ni obrazlagao.

6. Apelantice se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice smatraju da su osporene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantice navode da prvostepeni, a potom i drugostepeni sud nisu prihvatili da izvedu dokaze koji im idu u prilog, te da su i prihvaćene pogrešno cijenili na njihovu štetu. U tom smislu navode da prvostepeni sud nije prihvatio njihov prijedlog za izvođenje dokaza hemijskog vještačenja sporne priznanice kao krucijalnog dokaza za pravično suđenje čime bi se po njihovom mišljnju utvrdila osnovanost njihovog tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantice smatraju da redovni sudovi nisu prihvatili njihov „prijedlog za izvođenje dokaza radi utvrđenja činjenica i okolnosti nastanka ugovora i priznanice“. Konačno, apelantice smatraju da je i „drugostepeni sud, kada je održao raspravu u smislu člana 217. -219. ZPP-a, izbjegao da od tuženih obezbijedi original dokumente i provede hemijsko vještačenje kada je to propustio prvostepeni sud“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

11. Razmatrajući navode apelantica Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces ocjene dokaza. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio činjenično stanje i odbio tužbeni zahtjev apelantica. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke prvostepenog suda i to kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud koji je u skladu sa članom 217. stav 2. ZPP-a, a u cilju otklanjanja eventualnih propusta prvostepenog suda, zakazao i održao raspravu pred tim sudom. Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, a potom i u postupku pred Vrhovnim sudom nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantica u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B.V.protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Također Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-999/07 (F. Č., A. Č., A. Č. i Š. Č.) | Sudska praksa | Aktio