Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/07 (D. N. i N. N.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-909/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 909/07, rješavajući apelaciju Drinke Naletilić i Nikole Naletilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drinke Naletilić i Nikole Naletilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1241/05 od 16. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-320/05 od 26. avgusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-277/02-I od 15. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drinka Naletilić i Nikola Naletilić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1241/05 od 16. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-320/05 od 26. avgusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-277/02-I od 15. decembra 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.277/02-I od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-320/05 od 26. augusta 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu sastavljen 12. marta 2001. godine, kojim je Marija Veber (u daljnjem tekstu: prednica tužene) stan u Mostaru ulica Vukovarska broj 39 (u daljnjem tekstu: sporni stan), poklonila svojoj sestri Rozaliji Vukotić rođ. Veber (u daljnjem tekstu: tužena) te da se utvrdi da su apelanti temeljem ugovora o doživotnom izdržavanju, sastavljen 8. februara 1993. godine između prednice tužene i apelanata stekli pravo vlasništva na spornom stanu kao i na svoj pokretnoj imovini koja se u trenutku smrti prednice tužene (20. januara 2002. godine) nalazila u spornom stanu, te da je tužena dužna predati apelantima u posjed sporni stan, kao i naknaditi im troškove postupka u iznosu od 2.307,00 KM. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su apelanti sa prednicom tužene 8. februara1993. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju u advokatskoj kancelariji, koji je nakon toga ovjeren pred sudijom Osnovnog suda u Mostaru. Također, proizlazi da je prednica tužene 12. marta 2001. godine zaključila ugovor o poklonu sa tuženom. Predmet i jednog i drugog ugovora bio je sporni stan. U toku postupka sud je utvrdio da je sporno da li je ugovor o poklonu pravno valjan i da li je isti zaključen u skladu sa zakonskim propisima. Također, sporno je da li je ugovor o izdržavanju fiktivni ugovor jer je u momentu zaključenja ugovora, prednica tužene bila nosilac stanarskog prava na stanu.
3. Na osnovu provedenih dokaza (saslušanja apelanata i tužene u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka, te uvida u materijalne dokaze u spisu), sud je utvrdio da je ugovor o poklonu od 12. marta 2001. godine sastavljen pred Općinskim sudom u prisustvu Amire Nožić referenta z.k. ureda koja je utvrdila identitet stranaka, te potpise istih na ugovoru ovjerila pečatom suda. Cijeneći navedeno utvrđenje, Općinski sud je zaključio da je navedeni ugovor o poklonu po sadržaju i formi sastavljen u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Pored navedenog Općinski sud je utvrdio da je prednica tužene otkupila sporni stan prije zaključenja ugovora o poklonu sa tuženom. Nadalje utvrđujući da je navedeni ugovor o poklonu proveden i kroz zemljišne knjige (knjiga položnih ugovora br. zk. ul. 2.700 K.O. Mostar, kao vlasnik spornog stana 1/1 vodi se tužena od 11. novembra 2002. godine, broj Dn 2854/02), Općinski sud je zaključio da je tužena stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu u skladu sa članom 23. Zakona o vlasničko pravnimodnosima.
4. Nadalje, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je Ugovor o doživotnom izdržanju koji su apelanti zaključili sa prednicom tužene 8. februara 1993. godine fiktivan i ništav ugovor. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da predmet ugovora o doživotnom izdržavanju mora biti u svojini primaoca izdržavanja u trenutku zaključenja ugovora, te da samo na taj način primalac izdržavanja može s predmetom ugovora slobodno raspolagati. Budući da je prednica tužene u momentu zaključenja ugovora o izdržavanju sa apelantima bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, sud je zaključio da je raspolaganje predmetnim stanom, u smislu prenosa na način kako su to smatrale stranke, bio suprotan prinudnim propisima. S obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da navedeni ugovor o izdržavanju nije mogao proizvesti pravno dejstvo. Pored toga, Općinski sud je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da član 1. navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju nije realizovan jer apelanti nisu dokazali da su sa prednicom tužene živjeli u zajednici života od maja 1989. godine kako je navedeno u članu 1. ugovora. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je prednica tužene živjela sama u spornom stanu sve do 1995. godine kada je tužena nakon povratka iz izbjeglištva nastavila s njom da živi sve do njene smrti. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je Ugovor o poklonu od 12. marta 2001. godine pravno valjan, dok je ugovor o izdržavanju koji su apelanti zaključili sa prednicom tužene 8. februara 1993. godine, u cijelosti fiktivan u i ništav u skladu sa odredbom člana 66. stav 1. Zakona o obligacionim odnosim(u daljnjem tekstu: ZOO).
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, koje utvrđenje u cijelosti prihvata i taj sud, te je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-1241/05 od 16. novembra 2006. godine revizija apelanta je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjenili materijalno pravo odnosno relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o vlasničko pravnimodnosima, ZOO i ZPP-u. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 123. i 126. ZPP), pravilno zaključili da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
7. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode hronologiju događaja vezanu za postupak okončan osporenim presudama te navode da je neprihvatljiv i proizvoljan stav sudova da s njihove strane nije ispoštovana odredba člana 3. ugovora. S tim u vezi apelanti navode da su se „u svakom pogledu brinuli za g-đu Mariju Veber i da ona dok je bila živa nije imala primjedbi u ovom pogledu“. Stoga, apelanti smatraju da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Nadalje, imajući u vidu činjenicu da je ugovor o izdržavanju zaključen prije ugovora o poklonu, apelanti smatraju da je ugovor o poklonu ništav, „jer je u oba slučaja predmet ugovora sporni stan“. Apelanti također smatraju da dato obrazloženje presude Vrhovnog suda nije jasno i argumentovano. Zbog svega navedenog apelanti predlažu „da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati redovnim sudovima na ponovni postupak i odlučivanje“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Takođe, apelanti se žale da obrazloženje presude Vrhovnog suda ne sadrži jasne i argumentovane razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da su apelanti ravnopravno učestvovali u postupku pred sudovima i da su imali mogućnost da predlaže dokaze, te osporavaju dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelante ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović