Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1270/09 (M. Š. iz Doboja i P. D. iz Banjaluke)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1270/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1270/09, rješavajući apelaciju Mirjane Šajinović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Šajinović, Pantelije Damjanović, Radislava Kanjerića, Slobodana Cvijetića i Marine Ratković, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 074 od 29. januara 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-116/04 od 30. januara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Šajinović iz Doboja i Pantelija Damjanović iz Banjaluke, koje zastupa Đorđe Stojaković, advokat iz Banjaluke, Radislav Kanjerić iz Bijeljine, Slobodan Cvijetić iz Bijeljine i Marina Ratković iz Beograda, koje zastupa Ognjen Tadić, advokat iz Laktaša, (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 24. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 074 od 29. januara 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-116/04 od 30. januara 2006. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa i isplate, vrijednost spora 69.078,78 KM, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu, broj RS. 399/00 od 16. januara 2004. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantima isplati novčane iznose navedene u izreci presude. Istom presudom obavezana je tužena da apelantima naknadi troškove postupka, dok je zahtjev apelanata za zakonsku kamatu na glavni dug i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa odbijen kao neosnovan.

3. Rješenjem Okružnog suda, broj Ž-116/04 od 30. januara 2006. godine, ukinuta je presuda Osnovnog suda i tužba apelanata odbačena kao nedopuštena.

4. U rješenju Okružnog suda je navedeno da je prvostepeni sud sporni pravni odnos raspravljao primjenjujući kao mjerodavno pravo Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske, br. 17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO), Zakon o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/94, u daljnjem tekstu: ZRODO) i Zakon o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), zaključivši da u konkretnom slučaju apelanti nisu bili obavezni da koriste pravo prigovora kao uslov za sudsku zaštitu. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je zaključak prvostepenog suda pogrešan ističući da je odredbom člana 37. ZRODO propisano da se radi ostvarivanja svojih prava zaposleni u državnom organu i postavljena lica pismeno obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom, odnosno protiv svakog rješenja ili dugog akta kojim je odlučeno o njihovim pravima i obavezama imaju pravo da podnesu prigovor funkcineru koji rukovodi državnim organom, u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana. Nadalje, ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru, ili ako zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera, zaposleni se može obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana. Također, Okružni sud navodi da se prvostepeni sud pogrešno poziva i tumači odredbe čl. 55.-58. Zakona o radnim odnosima, obrazloživši to činjenicom da se novčana potraživanja radnika kako u skladu sa Zakonom o radnim odnosima, tako i u skladu sa ZRODO, predstavljaju pravo iz radnog odnosa čija se zaštita pred nadležnim sudom može ostvariti samo pod zakonom propisanim uslovima, a to je korištenje prava na prigovor odnosno prava na internu zaštitu. Okružni sud dalje navodi, da je nesporno da se apelanti prije podnošenja tužbe nisu koristili pravom na internu zaštitu i time nisu ostvarili pravo na obraćanje sudu za zaštitu svojih prava, zaključivši da je njihova tužba nedopuštena.

5. Apelanti su, osim drugoapelantice, izjavili reviziju protiv rješenja Okružnog suda, broj Ž-

116/04 od 30. januara 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 074 od 29. januara 2009. godine. Vrhovni sud je konstatovao da je zaključak drugostepenog suda o nedopuštenosti tužbe pravilan. U obrazloženju rješenja dalje se navodi, da je drugostepeni sud pravilno zaključio da se apelanti nisu koristili pravom pismenog obraćanja funkcioneru koji rukovodi organom, čime su propustili pravo podnošenja prigovora funkcioneru, a time i pravo podnošenja tužbe sudu u zakonom propisanom roku. Vrhovni sud je na kraju zaključio, da je propuštanjem rokova za pismeno obraćanje apelanata tuženoj u smislu člana 37. st. 1. i 3. ZRODO i člana 57. stav 2. Zakona o radnim odnosima, a zatim i rokova za podnošenje tužbe sudu, tužba apelanata nedopuštena i kao takva je pravilno odbačena pobijanim rješenjem Okružnog suda.

6. Iz apelacije proizilazi da je apelantima pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Apelanti su podnijeli tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je presudom, broj RS. 399/00 od 16. januara 2004. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanata, međutim, u žalbenom postupku, Okružni sud je rješenjem, broj Ž-116/04 od 30. januara 2006. godine, ukinuo presudu Osnovnog suda i odbacio tužbu apelanata kao nedopuštenu. Apelanti su zatim, izuzev drugoapelantice, izjavili reviziju koja je odbijena rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 074 od 29. januara 2009. godine.

10. Ustavni sud zapaža da Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelanti nisu u zakonom propisanom roku podnijeli prigovor čime su izgubili pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti nepodnošenjem prigovora tuženoj, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o tužbi apelanata, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1270/09 (M. Š. iz Doboja i P. D. iz… | Sudska praksa | Aktio