Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/09 (M.P.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1523/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1523/09, rješavajući apelaciju M.P, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P. podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 000243 09 U od 26. februara 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 000243 09 U od 26. februara 2009. godine.
2. Iz spisa predmeta proizilazi da je Ministarstvo finansija Republike Srpske, Poreska uprava, Područni centar Doboj (u daljnjem tekstu: Područni centar) donio rješenje broj 04/0701-452-439/05 od 9. decembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 06/1.01/0104/II-
450-1389/05 od 24. aprila 2007. godine, a kojim je apelantu kao poreskom obavezniku naloženo da plati sudsku taksu u ukupnom iznosu od 1.800,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Predmetna rješenja su donesena na osnovu članova 37.-40. Zakona o sudskim taksama («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 18/99, 23/99, 65/03 i 97/04), kojima je regulisan postupak za naplatu neplaćene takse, te članova 61.-65, i člana 98. stav 1. Zakona o poreskoj upravi («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 112/07-prečišćeni teskt i 22/08) kojim je regulisano utvrđivanje poreske obaveze, postupak prinudne naplate, te razmatranje žalbe od strane drugostepenog upravnog organa.
3. Kako apelant nije platio dugovanu taksu u ostavljenom roku to je po osnovu konačnog i pravnosnažnog rješenja Područnog centra broj 04/0701-452-439/05 od 9. decembra 2005. godine započeo postupak prinudne naplate koji je pokrenut rješenjem Područnog centra broj 06/1.04/0701-
452-439-1/05 o 13. augusta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora broj 06.05/II 450-
876/07 od 23. decembra 2008. godine.
4. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu koji je pokrenuo protiv rješenje Odbora broj 06.05/II 450-876/07 od 23. decembra 2008. godine, Okružni sud je donio presudu broj 13 0 U 000243 09 U od 26. februara 2009. godine, kojom je odbio tužbu kao neosnovanu. Okružni sud je naveo da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare koji je istakao apelant u tužbi radi poništenja rješenja Odbora od 23. decembra 2008. godine pozivajući se na odredbe Zakona o sudskim taksama, obzirom na odlučnu činjenicu za rješavanje ove upravne stvari, da je obaveza apelanta kao dužnika, u cijelosti utvrđena na osnovu potraživanja utvrđenog pravosnažnim rješenjam Područnog centra broj 04/0701-
452-439/05 od 9. decembra 2005. godine, a koji se u postupku prinudne naplate samo prinudno izvršava predmetnim pobijanim rješenjem Odbora broj 06.05/II 450-876/07 od 23. decembra 2008. godine. Shodno navedenom, za predmetno potraživanje koje je utvrđeno pravosnažnim rješenjem nadležnog organa važi zastarni rok od 10 godina iz člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Dakle, apelant se mogao pozvati na zastarni rok od 3 godine prema Zakonu o sudskim taksama, samo prije pravosnažnosti navedenog rješenja, a ne poslije pravosnažnosti rješenja, od kada za obavezu utvrđenu pravosnažnim rješenjem nadležnog organa važi zastarni rok od 10 godina, koji u konkretnom slučaju nije istekao.
5. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od
23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, u koje nesporno spada i obaveza plaćanja sudske takse kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati sudsku taksu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Obzirom da se u konkretnom slučaju dakle ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o sudskim taksama, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se u apelantovom slučaju radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović