Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1773/09 (R. S.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1773/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1773/09, rješavajući apelaciju Radenka Sikimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Sikimića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 009228 09 GŽ od 14. maja 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Radenko Sikimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 009228 09 GŽ od 14. maja 2009. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanata protiv «Famos» A.D. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi neosnovanog obogaćenja, vsp. 7.830,00 KM, Osnovni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je rješenje broj 89 1 P 00228 08 P od 9. marta 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 89 1 P 009228 09 GŽ od 14. maja 2009. godine, kojim je tužba apelanata odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o radnopravnom sporu, obzirom da apelant tužbom potražuje isplatu plata, regresa, poreza i doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje za period od 6. decembra 2001. godine do 6. decembra 2004. godine. Dalje se navodi da je tužba podnesena 8. decembra 2008. godine, te da je prvostepeni sud pravilno kvalifikovao konkretni spor i pravilno primjenio materijalno pravo odbacivši tužbu apelanata kao neblagovremenu zbog proteka prekluzivnog roka iz člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03).
3. Apelant se žali da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju, podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa u Republici Srpskoj regulisano je Zakonom o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02 i 63/03), kojim je u odredbama iz člana 105. stav 2. propisano da radnik u cilju zaštite svojih prava može u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, podnijeti tužbu za zaštitu svojih prava.
7. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je tužba podnesena radi naplate plata, regresa, poreza i doprinosa, te da je u konkretnom slučaju mjerodavan Zakon o radu. Osnovni sud se pozvao na član
105. Zakona o radu kojim su određeni rokovi u kojim se ima podnijeti tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa. Drugostepeni sud je potvrdio pravilnost prvostepenog rješenja, sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović