Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/09 (S. I.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1863/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1863/09, rješavajući apelaciju Spomenke Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Ilić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj: 009-0-Gž-07-

000036 od 16. oktobra 2008. godine, rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj: Pr: 807/05 od 21. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj: Pr-807/05 od 30. oktobra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Spomenka Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 15. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 009-0-Gž-07-000036 od 16. oktobra 2008. godine, rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: Pr:807/05 od 21. decembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda, broj: Pr-807/05 od 30. oktobra 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda, broj: Pr-807/05 od 30. oktobra 2006. godine odbačena je tužba apelantice kojom je tražila poništenje rješenja HVB Central Profit banke, Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 4918-1/92 od 20. jula 1992. godine i uspostavu radno-pravnog statusa sa svim pravima uposlenika počev od 12. maja 1992. godine, uz isplatu svih neisplaćenih plaća i drugih primanja i doprinosa koji istoj pripadaju po osnovu radnog odnosa.

3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da u skladu sa članom 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojim je izmjenjen član 103. Zakona o radu, zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Općinski sud je naglasio da je apelantica na odluku o prestanku radnog odnosa izjavila žalbu 29. juna 2000. godine, pa se smatra da je toga dana i saznala za povredu svoga prava iz radnog odnosa. Nadalje, Općinski sud je istakao da je apelantica tužbu sudu podnijela 12. aprila 2005. godine, te je ista neblagovremena, jer je propušten zakonom određeni rok za podnošenje tužbe.

4. Rješenjem Općinskog suda broj: Pr: 807/05 od 21. decembra 2006. godine odbačena je kao neblagovremena dopuna žalbe apleantice od 19. decembra 2006. godine, podnesena protiv rješenja Općinskog suda, broj: Pr-807/05 od 30. oktobra 2006. godine.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelantica 19. decembra 2006. godine dostavila podnesak sa dokumentacijom, iz čega se moglo zaključiti da se radilo o dopuni žalbe. Općinski sud je naveo da je punomoćnik apelantice 2. novembra 2006. godine primio rješenje Općinskog suda, broj: Pr-807/05 od 30. oktobra 2006. godine, a da se žalba i dopuna žalbe mogla izjaviti zaključno sa danom 17. novembar 2006. godine. Obzirom na navedeno Općinski sud je zaključio da je dopuna žalbe od 19. decembra 2006. godine izjavljena po proteku zakonom određenog roka.

6. Kantonalni sud je 16. oktobra 2008. godine donio rješenje, broj: 009-0-Gž-07-000036 kojim je uvažena žalba apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj: Pr: 807/05 od 21. decembra 2006. godine i ukinuto sporno rješenje. Stavom dva dispozitiva odbijena je žalba apelanta protiv rješenja Općinskog suda, broj: Pr-807/05 od 30. oktobra 2006. godine i sporno rješenje je potvrđeno.

7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant pravilno u svojoj žalbi protiv prvostepenog rješenja od 21. decembra 2006. godine naveo da je dopuna žalbe podnesena 15. novembra 2006. godine, a ne 19. decembra 2006. godine. Međutim, Kantonalni sud je istakao da bez obzira na tu činjenicu, podnesak o dopuni žalbe podnesen nakon isteka roka za žalbu, a prije odlučivanja o žalbi, ne može se odbaciti kao neblagovremen, ako se njime razjašnjavaju ili dokazuju prigovori istaknuti u žalbi, pa je prvostepeni sud odbacujći dopunu žalbe povrijedio odredbu člana 213. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je ukinuo sporno rješenje. U pogledu apelantove žalbe na rješenje prvostepenog suda od 30. oktobra 2006. godine Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužba u dijelu zahtjeva za poništenje rješenja tuženog broj: 4917-1-92 od 20. jula 1992. godine, podnesena po proteku roka koji je predviđen odredbom člana 103. Zakona o radu, jer je apelantica nesumnjivo imala saznanje o prestanku radnog odnosa najkasnije u vrijeme podnošena zahtjeva tuženom za uspostavu radno pravnog statusa 31. januara 2000. godine.

8. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela tužbu Općinskom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Općinski sud nije raspravljao o osnovanosti apelanticine tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/09 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio