Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1864/09 (Z.N.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1864/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1864/09, rješavajući apelaciju Z.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.N., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj:
118-0-Uvp-08-000 027 od 13. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 11. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 118-0-Uvp-08-000 027 od 13. marta 2009. godine.
2. Odjeljenje za opštu upravu i boračko-invalidsku zaštitu Opštine Kozarska Dubica (u daljnjem tesktu: Odjeljenje) je 22. novembra 2006. godine donijelo rješenje broj: 04-372-7/04 kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana u Kozarskoj Dubici, ulica Mladena Stojanovića broj 12, na kojem je nosilac stanarskog prava bila njena majka P.N.
3. Mininstarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) je 12. februara 2007. godine donijelo rješenje broj: 01.01.372-205/04 kojim je oglašeno ništavim rješenje Odjeljenja, broj: 04-372-7/04 od 22. novembra 2006. godine.
4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 22. oktobra 2007. godine donio presudu broj 011-0-U-07-000 250 kojom je odbijena kao neosnovana tužba apelantice kojom je u upravnom sporu osporavala zakonitost rješenja tuženog, broj: 01.01.372-205/04 od 12. februara 2007. godine.
5. Vrhovni sud je 14. maja 2009. godine donio presudu kojom je odbijen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj 011-0-U-07-000 250 od 22. oktobra 2007. godine.
6. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelantica pokrenula upravni postupak povodom svog zahtjeva od 6. maja 2004. godine tražeći da se donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana, na kojem je nosilac stanarskog prava od 22. februara 1992. godine bila njena majka P.N., a davalac korištenja Opština Kozarska Dubica, te da je povodom takvog zahtjeva upravni postupak i okončan.. Razloge na kojima temelji svoj zahtjev apelantica je usmjerila u pravcu da dokaže da je identičan zahtjev podnijela i 1992. godine, ističući da tada nije bio na snazi Zakon o privatizaciji državnih stanova, niti funkcija, odnosno odluka Visokog predstvanika za mir u BiH. Vrhovni sud je naglasio da takve činjenice ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude, odnosno osporenog akta. Takođe, Vrhovni sud je naveo da u postupku apelantica nije dokazala da je isti zahtjev podnijela još 1992. godine, a iz kopije podneska koji je priložila i koji smatra zahtjevom u smislu člana 28. Zakona o stambenim odnosima, proizilazi da taj zahtjev nije ni naslovljen nadležnom stambenom organu, nego davaocu stana na korištenje (Opštinskom odboru SUBNOR-a) koji nije nadležan da donese rješenje koje je apelantica zahtjevala svojim podneskom od 5. juna 2004. godine. Nadalje, Vrhovni sud je istakao, da ako apelantica smatra podnesak od 5. juna 1992. godine zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana stajala joj je na raspolaganju mogućnost da postupa saglasno članu 231. Zakona o upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 13/02 i 1/09) što ona nije učinila, a o pripadanju, odnosno nepripadanju kakvog prava stranci prosuđuje se po propisima koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja, a ne po propisima koji su bili na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, osim ukoliko je to izričito određeno. Obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da nije ostvaren niti jedan razlog koji bi ukazivao na nezakonitost pobijane presude, zbog čega je odbio apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje.
7. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije .
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. U konkretnom slučaju apelantica se žali na presudu Vrhovnog suda broj: 118-0-Uvp-08-000 027 od 13. marta 2009. godine, kojom je odbijen zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj: 011-0-U-07-000 250 od 22. oktobra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelantice za preispitivanje presude Okružnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o građanskim pravima i obavezama apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelantice na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
10. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović