Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/09 (D. A.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1930/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1930/09, rješavajući apelaciju Drage Anteševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Anteševića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Rev-07-000 276 od 19. marta 2009. godine i presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006.
godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Antešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Ratko Kesić, advokat iz Teslića, podnio je 18. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 018-0-Rev-07-000 276 od 19. marta 2009. godine i presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv Preduzeća za proizvodnju optičkih, optomehaničkih i optoelektronskih uređaja i sistema «Zrak»AD Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj Rs: 668/04 od 23. januara 2006. godine, kojom je poništio otkaz ugovora o radu tuženog broj 04-241/04 od 29. marta 2004. godine. Navedenom presudom obavezan je tuženi da apelantu isplati novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom pobliže opisane u izreci prvostepene presude, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 300,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv presude Osnovnog suda broj Rs: 668/04 od 23. januara 2006. godine Okružni sud je donio presudu 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006. godine, kojom je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u cjelosti.
4. Protiv presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006.
godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Prema stanju spisa apelant je 3. jula 2008. godine dopunio reviziju.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 018-0-Rev-07-000 276 od 19. marta 2009. godine odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda broj 013-0- Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006. godine. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom na navedene odredbe zakonaVrhovni sud je ocijenio da je revizija nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. ZPP-a.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te pravo na rad i ostala prava zagarantovana čl. 2., 4., 6., 7. i ostalim članovima Međunarodnog ugovora o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).
9. U konkretnom slučaju revizija apelanta je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda broj 018-0-Rev-07-000 276 od 19. marta 2009. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006. godine.
10. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006. godine, s obzirom da je apelant protiv navedene presude izjavio reviziju Osnovnom sudu, koju je dopunio 3. jula 2008. godine. Apelant je, dakle, presudu Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 318 od 1. decembra 2006. godine primio prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 18. juna 2009. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović