Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2378/09 (D. M.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2378/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2378/09, rješavajući apelaciju Darka Maličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Maličevića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 043999 09 Gž od 29. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0P 043999 04 P od 12. maja 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Darko Maličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, koga zastupa Radmila N. Plavšić, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 043999 09 Gž od 29. juna 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0P 043999 04 P od 12. maja 2009. godine.
2. Apelant je 23. februara 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Ministarstva odbrane, Vojske Republike Srpske radi naknade novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Osnovni sud se rješenjem broj 71 0P 043999 04 P od 12. maja 2009. godine, potvrđenim rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 043999 09 Gž od 29. juna 2009. godine, oglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu.
3. Naime, Osnovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima po osnovu radnog odnosa apelanta u službi u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), koja ne spadaju u sudsku nadležnost, kako je to izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000453 od 18. januara 2008. godine, već u nadležnost vojnih organa Vojske Republike Srpske, čiji akti doneseni u tim stvarima imaju pravni karakter upravnog akta u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, koji nakon donošenja drugostepene odluke povodom žalbe postaje konačan i protiv njega se ima pravo na sudsku zaštitu u upravnom sporu, podnošenjem tužbe nadležnom sudu u smislu odredbi čl. 27. i 28. Zakona o sudovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 111/04 do 37/06).
4. Okružni sud je naveo da je odredbama čl. 64. do 75. Zakona o vojsci («Službeni glasnik RS» br. 31/96, 22/97, 46/01 i 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon o vojsci) propisano da o naknadama iz radnog odnosa zaposlenih u vojsci odlučuje ministar, a da je odredbom člana 121. predmetnog zakona propisano da se postupak zaštite prava iz radnog odnosa vodi po pravilima upravnog postupka. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da se prvostepeni sud pravilno oglasio nenadležnim u predmetnoj pravnoj stvari, te je istakao da je apelantova obaveza bila da se u skladu sa zakonom propisanom procedurom obrati pretpostavljenom za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da u zavisnosti od odluke pretpostavljenog dalje ostvaruje zaštitu u upravnom postupku u zakonom propisanim rokovima.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Ustavni sud zapaža, da je u postupku pred redovnim sudovima apelant, koji je bio u radnom odnosu kod Vojske Republike Srpske, tražio plaćanje određenih novčanih iznosa na potraživanja iz radnog odnosa, za koju je relevantnim odredbama Zakona o Vojsci ustanovljena nadležnost organa uprave. Osnovni i Okružni sud su pozivajući se na čl. 64. do 75. i član 121. Zakona o Vojsci i čl. 27. i
28. Zakona o sudovima utvrdili da predmet ovog spora ne spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga su odbacili tužbu.
9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
10. Na osnovu navedenog, proizlazi da su u konkretnom slučaju Osnovni i Okružni sud pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o Vojsci, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja tužbeni zahtjev apelanta odnosio na pravna i procesna pitanja koja se tiču upravnog postupka i koja nisu mogla biti raspravljena pred redovnim sudovima. U takvoj situaciji, apelant je morao podnijeti predmetni zahtjev nadležnom organu uprave ili opravdati nemogućnost podnošenja zahtjeva stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, te neobjavljena odluka o dopustivosti AP-1425/08 od 26. februara 2009. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović