Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2349/09 (D. S.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2349/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2349/09, rješavajući apelaciju Daria Slankamenca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daria Slankamenca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-06-000141 od 21. maja 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-700/04 od 30. maja 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-1625/04 od 28. juna 2004. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/II-23-P-341/02 od 19. aprila 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dario Slankamenac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Indira Karahodžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-06-000141 od 21. maja 2009. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-700/04 od 30. maja 2005. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1625/04 od 28. juna 2004. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23-04/II-23-P-341/02 od 19. aprila 2004. godine.
2. Rješenjem Uprave, broj 23-04/II-23-341/2002 od 3. jula 2003. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Džemala Bijedića 35, Sarajevo, međutim, u žalbenom postupku, Ministarstvo je rješenjem broj 27/02-23-4765/03 od 11. decembra 2003. godine, poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.
3. Rješenjem Uprave, broj 23-04/II-23-P-341/02 od 19. aprila 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.
4. Rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-1625/04 od 28. juna 2004. godine, poništeno je rješenje Uprave i stvar riješena tako što je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz dokaza koji su se nalazili priloženi u spisu na siguran način utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije radilo o stanu koji je bio oštećen, odnosno, devastiran da ga to čini nepodobnim za stanovanje do 4. oktobra 1999. godine, već predmetni stan koristi drugo lice, što je značilo da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje navedenog stana bio 4. oktobar 1999. godine. Ministarstvo je dalje navelo da je apelant 28. juna 2002. godine podnio predmetni zahtjev za vraćanje stana u posjed, dakle nakon roka iz člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine F BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03), te stoga taj zahtjev se nije mogao prihvatiti kao blagovremen.
5. Rješenjem Kantonalnog suda, broj U-700/04 od 30. maja 2005. godine, odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva od 28. juna 2004. godine.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-06-000141 od 21. maja 2009. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda.
7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: „1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji je u ponovnom postupku rješenjem Uprave, broj 23-04/II-23-P-341/02 od 19. aprila 2004. godine, odbijen kao neosnovan. Međutim, postupajući po apelantovoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem, broj 27/02-23-
1625/04 od 28. juna 2004. godine poništilo rješenje Uprave i odbacilo apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed kao neblagovremen. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio rješenje, broj U-700/04 od 30. maja 2005. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav Ministarstva zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu apelantovog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li je zakonita ili ne procesna odluka Ministarstva kojim je apelantov zahtjev za vraćanje stana odbačen kao neblagovremen. Vrhovni sud je zatim presudom odbio i apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Kantonalnog suda.
11. Dakle, Ministarstvo i redovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog prava na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović