Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/09 (A. H.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2161/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2161/09, rješavajući apelaciju Azre Husejnagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Husejnagić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Uvl-278/05 od 1. aprila 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Husejnagić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj U-186/04 od 28. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona, broj 12-06/4-23-136/01 od 27. aprila 2004. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla, broj 05-02/1-23-1130/99 od 22. marta 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Husejnagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tatjana Gajić, advokat iz Tuzle, podnijela je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-278/05 od 1. aprila 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-186/04 od 28. oktobra 2005. godine, rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12- 06/4-23-136/01 od 27. aprila 2004. godine i rješenja Službe za stambene poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba), broj 05-02/1-23-1130/99 od 22. marta 2004. godine.
2. Rješenjem Službe, broj 05-02/1-23-1130/99 od 22. marta 2004. godine, potvrđeno je da je Zoran Vujačić bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Vladimira Vujačića na stanu u naselju Zlokovac 7-A, Tuzla, na osnovu čega mu je pripalo pravo na vraćanje stana u posjed, apelantici i drugima prestalo pravo korištenja stana danom prijema ovog rješenja i određeno da su apelantica i drugi dužni u roku od 15 dana od dana prijema ovog rješenja osloboditi predmetni stan od osoba i stvari i predati ga Zoranu Vujačiću, te određeno da apelantici ne pripada pravo na alternativni smještaj. Rješenjem je dalje upozoren sadašnji korisnik da će protiv njega biti pokrenut krivični postupak ukoliko otuđi stvari iz stana, odnosno, stan na drugi način ošteti, te određeno da žalba protiv ovog rješenja ne odlaže izvršenje rješenja.
3. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe, broj broj 05-02/1-23-1130/99 od 7. aprila 2004. godine, dozvoljeno je izvršenje prethodno navedenog rješenja Službe.
4. Rješenjem Ministarstva, broj 12-06/4-23-136/01 od 27. aprila 2004. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i Tuzlanske banke d.d. Tuzla izjavljena protiv rješenja Službe, izmijenjena tačka VI izreke rješenja tako da glasi: «žalba izjavljena protiv ovog rješenja odlaže izvršenje rješenja», te je poništen zaključak o dozvoli izvršenja Službe i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj U-186/04 od 28. oktobra 2005. godine, odbijena je tužba apelantice i Tuzlanske banke d.d. Tuzla izjavljena protiv rješenja Ministarstva.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-278/05 od 1. aprila 2009. godine, odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, izjavljen od strane apelantice i Tuzlanske banke d.d. Tuzla.
7. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
U odnosu na presudu Vrhovnog suda, broj Uvl-278/05 od 1. aprila 2009. godine
9. U konkretnom slučaju apelantica se žali na presudu Vrhovnog suda, broj Uvl-278/05 od 1. aprila 2009. godine, kojom je odbijen kao neosnovan njen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj U-186/04 od 28. oktobra 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak ne tiče odlučivanja o njenim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelantice na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravu na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravu na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
U odnosu na presudu Kantonalnog suda, broj U-186/04 od 28. oktobra 2005. godine, rješenje Ministarstva, broj 12-06/4-23-136/01 od 27. aprila 2004. godine i rješenje Službe, broj 05-02/1-23-1130/99 od 22. marta 2004. godine
10. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena presuda Kantonalnog suda, broj U-186/04 od 28. oktobra 2005. godine, s obzirom da je Vrhovni sud donio presudu 1. aprila 2009. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, pa se samo po sebi podrazumijeva da je navedenu presudu Kantonalnog suda primila prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 6. jula 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Kantonalnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović