Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1982/08 (F. H.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1982/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1982/08, rješavajući apelaciju Fikreta Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9., 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hadžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000235 od 9. juna 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kv-08-000074 od 31. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hadžića podnesena u pogledu njegovog zahtjeva za premještaj iz Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa u Zenici u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Tuzli, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hadžića podnesena u pogledu njegovih zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Hadžića podnesena radi naknade štete, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 1. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000235 od 9. juna 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu; Kantonalni sud) broj 003-0-Kv-
08-000074 od 31. marta 2008. godine.
2. Apelant je, kroz korespondenciju sa Ustavnim sudom u više navrata nakon podnošenja apelacije, dopunjavao apelaciju, tražeći ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda broj K.43/02 od 23. septembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda broj Kž-563/02 od 30. aprila 2003. godine, kao i da mu se u pogledu izdržavanja kazne dugotrajnog zatvora omogući premještanje iz Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica) u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Tuzli (u daljnjem tekstu: KPZ Tuzla). Također, apelant je tražio mu se naknadi materijalna i nematerijalna štete-obeštećenje, zbog navodno nezakonitog postupanja nadležnih sudskih i upravnih organa po njegovim zahtjevima.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kv-08-000074 od 31. marta 2008. godine obustavljeno je daljnje izvršenje mjere sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi izrečene osuđenom apelantu presudom Kantonalnog suda broj K.43/02 od 23. septembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda broj Kž-563/02 od 30. aprila 2003. godine, a kojom je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj K-43/02 od 13. maja 2008. godine odbačena je kao neblagovremena žalba apelanta podnesena protiv rješenja ovog suda broj 003-0-Kv-08-000074 od 31. marta 2008. godine.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000235 od 9. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda broj K-43/02 od 13. maja 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je prema izreci i obrazloženju prvostepenog rješenja taj sud utvrdio da je apelant rješenje tog suda broj 003-0-Kv-08-000074 od 31. marta 2008. godine primio 1. aprila 2008. godine, a da je žalbu protiv istog rješenja podnio 23. aprila 2008. godine, tj. nakon isteka zakonom propisanog roka od 3 dana, računajući od dana prijema predmetnog rješenja, zbog čega je primjenom odredbe člana 338., a u vezi sa članom 316. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, žalbu apelanta odbacio kao neblagovremenu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelant u podnesenoj žalbi navodi više činjenica i okolnosti koje nisu pravno relevantne za odlučivanje u ovom postupku, npr. da se prema njemu trebao primijeniti povoljniji krivični zakon, da je bilo neophodno provođenje timskog vještačenja u Sarajevu, da ima teške psihičke poremećaje, te da njega zapravo treba liječiti, a ne držati u zatvoru. U smislu navedenih žalbenih navoda, apelant je od ovog suda tražio da pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je naveo da žalbeni navodi apelanta nisu osnovani, jer je žalba apalenta odbačena kao neblagovremena na osnovu nespornog utvrđenja od strane prvostepenog suda, što ni sam apelant nije osporavao u svojoj žalbi. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
Postupci po zahtjevima apelanta za ponavljanje krivičnog postupka
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kvl-08-000007 od 1. oktobra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000488 od 28. novembra 2008. godine, odbačen je kao nedopušten zahtjev apelanta za ponavljanje krvičnog postupka presudom Kantonalnog suda broj K.43/02 od 23. septembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda broj Kž-563/02 od 30. aprila 2003. godine, a kojom je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 24 godine.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kvl-09-000002 od 1. aprila 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-09-000170 od 21. aprila 2009. godine, odbačen je kao nedopušten ponovni zahtjev apelanta za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka.
Postupak za premještaj apelanta iz KPZ Zenica u KPZ Tuzla
8. Rješenjem Federalnog ministarstva pravde broj 05-12-334/08 od 16. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem ovog ministarstva broj 05-12-334/08 od 13. oktobra 2008. godine, odbijena je molba apelanta za premještaj apelanta iz KPZ Zenica u KPZ Tuzla.
Postupak radi naknade štete
9. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-002209 od 28. decembra 2007. godine ovaj sud se oglasio stvarno nenadležnim za suđenje u pravnoj stvari tužitelja-apelanta protiv tužene Bosne i Hercegovine radi naknade štete u iznosu od 1.000.000,00 KM. Općinski sud je predmet ustupio Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), kao stvarno nadležnom sudu.
10. Rješenjem Suda BiH broj Ur-104/08 od 26. avgusta 2008. godine odlučeno je da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari stvarno nadležan Općinski sud. U obrazloženju, Sud BiH je naveo da je ovaj sud nadležan da riješava sporove koji se odnose samo na naknadu štete samo onda kada je šteta nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine i institucija Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da, s obzirom da se u konkretnom slučaju apelant žali na postupanje sudskih, odnosno upravnih organa entiteta, ovaj sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbe člana 14. stav 2. tačka c) Zakona o sudu Bosne i Hercegovine.
11. Apelant smatra da su mu rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000235 od 9. juna 2008. godine i rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kv-08-000074 od 31. marta 2008. godine povrijeđena prava iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U dopunama apelacije, apelant se žalio da mu je odlukama kojima se nije udovoljilo njegovom zahtjevu za ponavljanje pravomoćno okončanog krivičnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te da je odbijanjem nadležnih vlasti da ga premjeste iz KPZ Zenica u KPZ Tuzla ugroženo njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Također, apelant je tražio mu se naknadi materijalna i nematerijalna šteta-obeštećenje, zbog navodno nezakonitog postupanja nadležnih sudskih i upravnih organa po njegovim zahtjevima prilikom ostvarivanja zaštite njegovih ljudskih prava.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9., 14. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 14. apelacija je preuranjena;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
Ponavljanje krivičnog postupka-ratione materiae
13. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donosena u postupku u kojem su Kantonalni i Vrhovni sud odlučivali o prijedlozima apelanta za ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda broj K.43/02 od 23. septembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda broj Kž-563/02 od 30. aprila 2003. godine.
14. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protivnekog lica, Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće pimjenjiv na apelantov slučaj.
15. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe».
16. Dakle, iz navedenog proizilazi da u postupcima, koji su okončani rješenjima Kantonalnog i Vrhovnog suda suda kojima nije udovoljeno apelantovim zahtjevima za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka, nije odlučivano niti o građanskim pravima i obavezama apelanta, niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravomoćno je odlučeno u krivičnom postupku presudom Kantonalnog suda broj K.43/02 od 23. septembra 2002. godine, koja je postala pravosnažna presudom Vrhovnog suda broj Kž-563/02 od 30. aprila 2003. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Preuranjenost-naknada štete
17. Odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen, dok je stavom 4. tačka 14. istog člana određeno da će se apelacija odbaciti ukoliko je postupak u toku, odnosno ukoliko je preuranjena.
18. Ustavni sud zapaža da apelant traži da mu se naknadi šteta u iznosu od 1.000.000,00 KM, zbog navodno nezakonutog postupanja nadležnih sudskih i upravnih organa po njegovim zahtjevima prilikom ostvarivanja zaštite njegovih ljudskih prava, protiv kojih je podnio tužbu radi naknade štete.
19. U konkretnom slučaju, rješenjem Suda BiH broj Ur-104/08 od 26. avgusta 2008. godine odlučeno je da je u ovoj pravnoj stvari stvarno nadležan Općinski sud. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje iz stanja spisa da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Općinskim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
Neiscrpljivanje
20. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
U odnosu na osporene odluke
21. Ustavni sud zapaža da je apelant, prvobitno, podnio apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-08-000235 od 9. juna 2008. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 003-0-Kv-08-
000074 od 31. marta 2008. godine, navodeći da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. U tom smislu, Ustavni sud primijećuje da je rješenjem Kantonalnog suda broj K-43/02 od 13. maja 2008. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 9. juna 2008. godine, odbačena kao neblagovremena apelantova žalba podnesena protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda od 31. marta 2008. godine. Ustavni sud smatra da je propuštanjem da blagovremeno podnese žalbu protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog suda od 31. marta 2008. godine, odnosno da opravda nemogućnosti njenog podnošenja, apelant uskratio mogućnost nadležnim sudovima da meritorno raspravljaju o njegovim žalbenim navodima, odnosno da apelant dođe do konačne odluke u tom smislu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
U odnosu na apelantov zahtjev za premještaj iz KPZ Zenica u KPZ Tuzla
22. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Federalnom ministarstvu sa zahtjevom da mu se omogući premještaj iz KPZ Zenica i KPZ Tuzla. Rješenjem Federalnog ministarstva pravde broj 05-
12-334/08 od 16. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog ministarstva isti broj od 13. oktobra 2008. godine, odbijena je molba apelanta za premještaj apelanta iz KPZ Zenica u KPZ Tuzla.
23. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da protiv drugostepenog rješenja Federalnog ministarstva pravde od 16. septembra 2008. godine pokrene tužbom upravni spor. S obzirom da je apelant propustio da to učini, odnosno da opravda nemogućnost pokretanja upravnog spora, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9., 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te ukoliko je apelacija preuranjena, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović