Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1626/07 (J. Š.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1626/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1626/07, rješavajući apelaciju Jagode Šibarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jagode Šibarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
682/05 od 9. februara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-509/03 od 16. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1859/00 od 22. oktobra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Jagoda Šibarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-682/05 od 9. februara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
509/03 od 16. maja 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1859/00 od 22. oktobra 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1859/00 od 22. oktobra 2002. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da nije pravno valjan Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 5. februara 1981. godine između Dragana Savića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao davaoca izdržavanja i Doste Savić i Laze Savića kao primaoca izdržavanja, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-Ov-713/81 od 24. februara 1981. godine. Apelantica je obavezana da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 1.500 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju utvrdio da je isti u potpunosti sačinjen u skladu sa odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» br. 7/80 i 15/80). Naime, sud je naveo da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju sastavljen u pisanom obliku, da je prilikom ovjere ugovor pročitan ugovornim stranama koje su tom prilikom upozorene na odredbe čl. 120-125. Zakona o nasljeđivanju, kao i da na ugovoru stoje potpisi ugovornih strana, potpis sudije i pečat Osnovnog suda. U vezi s tim, sud je naveo da te činjenice nisu sporne među parničnim strankama, već da je sporno pitanje da li je tuženi izvršavao svoje obaveze iz pomenutog ugovora. Sud je naveo da je u tom pravcu proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka i predloženih svjedoka. Pri tome, sud je naveo da su iskazi parničnih stranaka u potpunosti suprotni, te da je stoga posebnu pažnju posvetio iskazima saslušanih svjedoka. U vezi s tim, sud je naveo da je na osnovu iskaza dvanaest saslušanih svjedoka, čiji se iskazi međusobno potvrđuju i upotpunjavaju, utvrđeno da je tuženi izvršavao svoje ugovorom predviđene obaveze. Takođe, sud je naveo da su saslušani svjedoci istakli da je i apelantica pomagala svojim roditeljima. Međutim, po mišljenju suda, činjenica da je i apelantica pomagala svojim roditeljima ne umanjuje značaj i odnos samog tuženog prema primaocima izdržavanja.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-509/03 od 16. maja 2005. godine kojom je žalba djelimično uvažena, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, pa je predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju proizlazi da se tuženi, kao davalac izdržavanja, obavezao da će izdržavati Dostu Savić i Lazu Savića, kao primaoce izdržavanja, te da su se primaoci izdržavanja obavezali da će tuženom ostaviti svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Takođe, sud je naveo da iz predmetnog ugovora proizlazi da je isti potpisan od strane ugovarača, da su potpisi ovjereni kod Osnovnog suda, da je ugovor ovjeren od strane sudije, te da je isti pročitan ugovaračima uz sva upozorenja propisana u smislu odredbi čl. 120-125. Zakona o nasljeđivanju. Kod takvog stanja stvari, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju pravno valjan.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-682/05 od 9. februara 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u skladu sa odredbama čl. 120-125. Zakona o nasljeđivanju. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da neizvršenje ugovornih obaveza od strane tuženog ne može biti osnov za negiranje pravne valjanosti ugovora, već samo osnov za eventualni raskid tog ugovora. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su, i pored toga, nižestepeni sudovi na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrdili da je tuženi, kao davalac izdržavanja, izvršavao svoje obaveze prema roditeljima, kao primaocima izdržavanja, o čemu su dali valjane razloge. U pogledu apelantičinih navoda da prvostepeni sud nije provodio predložene dokaze o psihičkom stanju primaoca izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, Vrhovni sud je naveo da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije ni zasnovala na eventualnoj nesposobnosti njenih roditelja za zaključenje ugovora. Naime, sud je naveo da je takav navod apelantica prvi put iznijela u žalbi protiv prvostepene presude, ali samo kao tvrdnju da njen otac zbog godina starosti nije bio sposoban za zaključivanje predmetnog ugovora. U vezi s tim, sud je naveo da ta tvrdnja ničim nije potkrijepljena, a da sama činjenica da je Lazo Savić imao 85 godina u vrijeme zaključenja ugovora ne znači da u to vrijeme nije bio sposoban da shvati značaj i posljedice svojih radnji. Osim toga, sud je naveo da je prilikom ovjere ugovora od strane sudije konstatovano da su Lazo Savić svojeručno, a Dosta Savić otiskom prsta, potpisali ugovor nakon što im je pročitan i nakon što su upozoreni na posljedice zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju propisane odredbama čl. 120-125. Zakona o nasljeđivanju.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da tuženi nije izvršavao svoje obaveze iz predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je zaključio sa njihovim roditeljima, te da je zaključivanje navedenog ugovora bilo samo sredstvo da se apelantica isključi iz nasljedstva.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede apelantičinog prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike , Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
8. U konkretnom slučaju, apelantica je podnijela tužbu nadležnom sudu sa zahtjevom da se utvrdi da nije pravno valjan predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju, kako bi nakon toga mogla da naslijedi imovinu svojih roditelja koja je predmet navedenog ugovora. Dakle, postavljeni tužbeni zahtjev se ne tiče «postojeće imovine» apelantice, niti se ona u postupku koji je pokrenula pojavljuju kao vlasnik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li je apelantica mogla imati bar «legitimno očekivanje» da bi njen zahtjev mogao biti pozitivno riješen, dakle da je «ostvariv». Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka, kao i iz navoda apelantice, proizlazi da je apelantica osporavala pravnu valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neizvršavanja obaveza od strane tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da neizvršavanje obaveza iz ugovora o doživotnom izdržavanju predstavlja razlog za raskid ugovora, s tim da raskid ugovora o doživotnom izdržavanju mogu tražiti samo ugovorne strane u smislu odredbi člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanatice da će uspjeti sa takvim zahtjevom, iako je suprotan zakonskim odredbama, ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi već citiranu odluku Gratzinger, stav 74 i Ustavni sud, odluka broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine), zbog čega njeni navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović