Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1307/09 (D.R.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1307/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1307/09, rješavajući apelaciju D. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D. R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-
439/04 od 11. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-30/04 od 21. juna 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. D.R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, koju zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnijela je 30. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-439/04 od 11. februara 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-30/04 od 21. juna 2004. godine rješenje Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-18-UP-2/04 od 20. januara 2004. godine, i rješenja Službe obnove i stambeno komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-4842/1 od 21. februara 2000. godine.
2. Rješenjem Službe obnove i stambeno komunalnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-4842/1 od 21. februara 2000. godine koji je potvrđeno rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-18-UP-2/04 od 20. januara 2004. godine odbačen je zahtjev R.R. apelantičinog supruga za povrat stana u posjed koji se nalazi u Bihaću jer je podnesen neblagovremeno.
3. Rješavajući u upravnom sporu koji je apelantica nakon suprugove smrti pokrenula protiv drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio presudu broj U-30/04 od 21. juna 2004. godine kojom je apelantičinu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je obrazložio da su upravni organi pravilno utvrdili da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed neblagovremeno. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantica 30. septembra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, a budući da je predmetni stan proglašen napuštenim, krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat je bio 4. juli 1999. godine u skladu sa članom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je, stoga, apelantičin zahtjev neblagovremen.
4. Protiv presude Kantonalnog suda broj U-30/04 od 21. juna 2004. godine apelantica je podnijela žalbu Vrhovnom sudu, ali je Vrhovni sud donio presudu broj Už-439/04 od 11. februara 2009. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, ponavljajući relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, obrazložio da se osporena presuda zasniva na pravilnoj primjeni federalnog zakona. Također, razmatrajući apelantičin prigovor koji se odnosi na primjenu standarda Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju usljed primjene Zakona o prestanku primjene nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine niti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
5. Apelantica smatra da joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine. Budući da je apelantica 30. septembra 1999. godine podnijela zahtjev za povrat stana, slijedi da je zahtjev podnesen nakon isteka rokova iz gore citiranih članova, pa je isti odbačen kao neblagovremen.
9. Da bi se u postupku pred Ustavnim sudom, moglo raspravljati o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat u posjed stana ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine
10. Kako apelantica nije podnijela blagovremeno zahtjev za povrat predmetnog stana, niti je uspjela opravdati ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem zahtjeva Službi, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg nadležni organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović