Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1459/07 (B. B.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1459/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1459/07 , rješavajući apelaciju Bogdane Berić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 , 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdane Berić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-123/03 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdana Berić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, podnijela je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-123/03 od 7. marta 2007. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Gradiška (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-11-2801 od 8. augusta 2002. godine, potvrđeno je da je apelantica član porodičnog domaćinstva M.B. nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Vidovdanska broj 2 u Gradišci, a da korisniku stana G.Š. prestaje pravo korištenja predmetnog stana iz kojeg je dužan iseliti u roku od 15 dana od prijema rješenja.
3. Rješavajući po žalbi korisnika stana G.Š. protiv rješenja Odsjeka, broj 05-050-11-2801 od 8. augusta 2002. godine, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je rješenje, broj 05-050-01-1154/02 od 23. decembra 2002. godine, kojim je poništilo osporeno rješenje u cjelosti zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je odbilo kao neosnovan zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava M.B.
4. Ministarstvo je obrazložilo da je na osnovu dokaza u spisu utvrdilo da je M.B. umro 7. jula 1994. godine, da nakon njegove smrti nije izvršen prijenos stanarskog prava na apelanticu, da je apelantica u vrijeme smrti roditelja zasnovala bračnu zajednicu i živjela u inostranstvu, te da nije bila člana domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, niti je bila korisnik predmetnog stana ni na dan 30. aprila 1991. godine.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj U-123/03 od 7. marta 2007. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice u upravnom sporu koji je pokrenula protiv rješenja Ministarstva, broj 05-
050-01-1154/02 od 23. decembra 2002. godine.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, ponavljajući stav drugostepenog organa iznesen u osporenom rješenju, naveo da apelantica napuštanjem predmetnog stana 1990. godine zbog zasnivanja bračne zajednice i odlaska u inostranstvo, tj. prije 30. aprila 1991. godine, nije stekla svojstvo raseljene osobe, pa joj i ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
9. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam „imovina“ podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 33/01). U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata, između ostalog, i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 20/99) Međutim, navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi su samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, ili bar na imovinu za koju apelanti imaju legitimno očekivanje da će je steći, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovim sudovima je utvrđeno da apelantici ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana jer ne ispunjava zakonske uslove za sticanje svojstva člana domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava. Dakle, predmet spora pred redovnim sudovima je stan na kojem apelantica nema konstituisano imovinsko pravo, niti je mogla imati legitimno očekivanje da će ga steći. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović